Zivjeti nesrecan i neshvacen, ma kako zvucalo, mozda i nije toliko strasno koliko umrijeti takav.
Michaela Jacksona mozemo voljeti, mrziti, prezirati, ismijavati, postovati, ali prema njemu svakako ne mozemo biti ravnodusni, cak ni ovako mrtvom.

Necu slusati nikakve komentare prepisane od paparaca zeljnih par sekundi slave, bas kao ni optuzbe pijavica uvijek gladnih novca, cak ni onih pedera iz South Parka, jer kada pogledam iza njegovog izbjeljelog lica, vidim samo dijete istrgnuto iz okrilja porodice u svijet show-businessa, sa samo jednom namjerom - da se iscijedi iz njega i posljednja kap talenta i pretoci u kes i moc, naravno, onih drugih.
Michael Jackson ce za mene uvijek biti jedan uzasno talentovani djecak, koji je savrseno znao da igra i plese, ali nikada nije naucio one iste korake kojima se pop zvijezde krecu scenom slavnih - bio je isuvise originalan za to, isuvise svoj - freak, koji je imao dovoljno hrabrosti da u svojim zrelim godinama zivi fantazije pre-pubertetskog djecaka u svoj njegovoj naivnosti... I naravno da nije morao dugo da ceka da se nadju oni koji ce to da zloupotrijebe, jer nisu ni djeca bas tako iskrena, cista i naivna, kao sto volimo da mislimo, ali ostavimo djecu nocas u njihovim krevetima, sa lijepim djecijim snovima...

Moj prvi poster bio je upravo poster Michaela Jacksona, tamo negdje s pocetka, mozda sredinom '80-ih, krisom naljepljen na unutrasnju stranu moga ormana. Lomio sam noge pokusavajuci da izvedem Moonwalkera, kasnije bijesan zamisljao sebe kako gitarom lansiram svoga starog negdje usred pustinje, divio se njegovim okretima, pokretima, elegancijom, ali i prikrivenom agresivnoscu dok pajserom lomi sofersajbne automobila. Bio sam djecak, cije je djetinjstvo obiljezio zajedno sa Freddy Mercury-em, i jos par njih kojih takodje vise nema medju zivima.
Mislio sam da njegovo vrijeme nikada nece proci.
U svijetu gdje se sve mjeri dolarima, nije se libio da milione istih pokloni dobrotvornim organizacijama. Prihodi citave jedne turneje od juna '92. do novembra '93. otisli su upravo u dobrotvorne svrhe (oko 20 miliona dolara), pa opet danas ga niko ne pamti po tome.

Svijet slavnih ne prasta freakovima, ne prasta nicem sto odstupa od sablona "zivi brzo i uzmi sve sto ti zivot pruza" - tog povrsnog sablona stvorenog da bude ljepak za zaglupljene i zasljepljene mase.
"Budi freak i vidi sta te ceka", "Iznevjeri nasa ocekivanja i gledaj kako te s neba bacamo u blato", "Prestani da nam donosis planirani profit i spremi se za ekstremna ponizenja", jer "Mi smo tvoja muzicka kuca, nemoj imati drugih bogova sem nas"...
Toliko cu zaliti sto nije nasao one prave rijeci kojima bi se uzdigao iz tog blata, ili mozda samo nije docekao taj trenutak, koji je izgleda bio jako blizu s obzirom da se nakon 12 godina dugo pripremao za veliku come-back turneju...
Njegove rijeci su ionako bili stihovi utkani u savrsene plesne pokrete - nesto po cemu ce ostati Jedan i neprevazidjen, bar se nadam, jer pored toliko nepravdi, barem je toliko zasluzio.

Dijete, a opet velikan i primjer kako zivot pod lupom kvari kako one koji je drze, tako i one koji su u njenoj neprestanoj zizi. Jednostavno mu nisu ostavili prostora da sazri, bas kao ni Mocartu, bas kao ni mnogim umjetnicima, stvaraocima, ljudima ciji su talenat i slava na kraju postali sopstveni dzelati.

Velikani... Nisu li tu da bismo im se divili, ili pak da bismo se kroz njih divili ovim obicnim/neobicnim ljudima koji nas okruzuju u svakodnevnom zivotu dok u njima nalazimo upravo te crte velikana!?

Jedan velikan nocas je napustio ovu zemlju i pridruzio se zvijezdama, kojima pripada. Zvijezdama ciji ce sjaj zauvijek ostati obavijen velom nesrece, nerazumijevanja i mrvice misticizma proistekle upravo iz ciste nepatvorenosti jedne licnosti koja je imala hrabrosti da zivi svoje snove, ili barem da pokusa u tome.
Volim taj njegov "veo" jednako koliko me duboko u meni i boli...

Oprosti im Michael... i pocivaj u zasluzenom miru...