Hladne ulice i topli rastanak, bar do veceras. Stizem na posao u pola sedam, kao pravi lucki radnik... Nigdje nikoga u firmi, i znam, jos satima nikoga nece ni biti... Guram laptop u docking-station i pustam ga umjesto jutarnje kafe... Human Touch ... Bruce Springsteen...

Gledam kako lagano svice nad ovim gradom. Ledeno zimsko jutro, golo drvece, sive zgrade, jos sivlje ulice, i topao krevet pola dana daleko. Navikao sam da se iskljucim za spoljasnost - stara tehnika, naucena jos u pet godina gradjanskog rata u BiH. Dobro je sve dok ne padaju granate i ne zvizde meci okolo, a i kada pocnu da zvizde proradi nesto duboko zivotinjsko u meni od cega sam samo brzi, jaci, odlucniji - valjda je to ono sto zovu nagon za odrzanjem.

Lijep je ovaj zivot, cak i na ovim hladnim sivim ulicama. Skadarlija, Tri sesira, kraj mene jedna koju volim, a sa druge strane, ujak i ujna... Iza ledja, tamburasi sviraju "Zelenu rijeku" i tek sto se uzivljavam u pjesmu i hvatam taj njihov ruzni nacin pjevanja iste, a vec krecu neku novu... Odustajem... Treba znati kad treba odustati i nastavljam da se slikam sa ujakom, sa djevojkom... Danas su ovdje i Bog zna kada ce opet doci iz Danske.

Human Touch ... Ne smije mi jos jednom izmaci. Oduvijek sam volio tog pjevaca. Nekada, kada sam mislio da znam puno o muzici, smatrao sam ga precijenjenim. Danas, kada znam malo vise, shvatam da je samo odraz neke Amerike, koju vecina nas nikada nije vidjela. Divlje, sirove i postene Amerike, upisane u srca obicnih Amerikanaca. Amerikanaca koji su ginuli po Pacifiku, bacali nuklearne bombe, u Vijetnamu branili Ameriku, zatim u Iraku, Somaliji, Afganistanu... Vjerujem da su na kraju prestali u to da vjeruju, ili se bar nadam, ali nisu prestali biti jednako sirovi i divlji, bas kao i njihovi preci.

I razmisljam o tim istim Amerikancima, dok radim u ovoj americkoj firmi. Radio sam i za Svabe i na svim tim zajednickim ruckovima, vecerama, odusevljavao se koliko su zapravo ljudi, normalni, drustveni, raspolozeni za zabavu... Odbio sam zatim Italijane. Suvise su slatki na jeziku, a suvise prevrtljivi na djelu - nisam mogao da im vjerujem. Amerikance nisam mogao da odbijem i dok pustam po treci put Human Touch, znam da nisam pogrijesio...

Evropljani su suvise fini, suvise neprirodni za moj ukus. Upoznao sam par Amerikanaca radeci na ovome poslu. Upoznao sam i desetak tek naturalizovanih Amerikanaca i koliko su me prvi odusevili, toliko su me ovi drugi razocarali. Ne znam da li zbog dva rata iza sebe, ili zbog vec jedanaest godina samostalnog zivota, ili svega sto mi se do sada izdesavalo, ali prosto znam da je sva prefinjenost, sva lazna finoca, zauvijek nestala iz mene. Onaj odvratni osjecaj, kako si fin, zato sto ce neko da te vise voli zbog toga. Onaj odvratni osjecaj, stavljanja ljigave maske finoce, zarad opste prihvacenosti u nekim "High Society" krugovima... Ne, nikada je ne bih mogao ponovo da stavim.
Neka divlja i sirova Amerika danas mi je u srcu. Amerika Iggy Popa, Brucea Springsteena, Johnny Casha, Neil Younga... Amerika o kojoj pjevaju Alice in Chains, Metallica, Dream Theater, Soundgarden, Pearl Jam... Neka divlja i sirova Amerika, bas kao i nekada davno...

I kaze mi kako voli "muskarcine"... Gledam je i smijem se: "Nije valjda da mene smatras za muskarcinu?" Gleda me i smije se... Kakva crna muskarcina - ja samo obozavam da navucem svoju crnu vijetnamku, da navucem crne rukavice, natucem crnu kapu, bijele adidas patike i obicne plave farmerice i izgubim se negdje u gradu, u nekoj toploj kafani, gdje pijem svoj topli caj sa rumom i razmisljam o danu, kada cu da se skrasim kraj svoje zelene rijeke i uzivam u pogledu na svoje plave planine okolo... Kakva muskarcina - ja sam samo Hercegovac, u svome gradu, ali opet daleko od doma, dok cekam vece i jedan topli Human Touch ...