Još jedno jutro... Led u krevetu čija je jedna od osnovnih funkcija osim da pruži udobnu podlogu za spavanje bila i da podržava tjelesnu temperaturu spavača.
Ne, nije problem u hladnom krevetu, znao je. Zebnja je u njegovom srcu...
U polumraku, kakav je obično najavljivao buđenje, gledao je komunikator na stalku pričvršćenom za krevet. Tako je želio da je nazove. Da smogne još jednom snage, pa da svojom energijom i optimizmom rastjera sve sumnje i sav bol iz njenog srca. Tako je želio da joj pokaže i kaže sve, da vidi kako su stvari užasno proste... Trebalo mu je samo malo, samo malo njenog povjerenja, samo nekoliko rečenica koje krije u sebi već mjesecima, a koje joj iz mjeseca u mjesec nanose samo bol. Da, pokušava neke stvari da sakrije i od sebe, i on to dobro zna... Zna i da želi da je on podrži u tome, da nestane, da ućuti, da se izgubi, dok ne sahrani taj dio sebe...
Oh, ne, ne, ne... Tako bi joj htio i sada reći da time užasno griješi, da time sahranjuje i njih dvoje, da time sahranjuje sebe onakvu kakva je nekada bila, da time sahranjuje i njega zajedno sa sobom, ali znao je i da nema više izbora. Jednom ju je iznevjerio, htio je da sve i odjednom podijele i pored nekoliko stotina hiljada kilometara izmedju njih.
Eh, da, nekoliko stotina hiljada kilometara i skoro godinu dana prije...
***
- Kada ćeš me ženiti?
Gledao ju je u čudu pitajući se da li to tjera šegu s njim. Ležala mu je na grudima i gledala ga toplim pogledom punim pitanja i želje...
"Ozbiljna je… Oh, Bože…", skoro da su mu suze krenule na oči, a osmijeh mu se razlio licem.
- Čim sredimo papire... Imamo sada sve vrijeme ovoga svijeta samo za nas… Ne brini dušo, napokon smo zajedno, a to je najvažnije...
Prislonio joj je glavu na grudi, poljubio i nastavio da je miluje...
***
A onda je došlo i to jutro... Glavni pilot ESA-e (Evropske svemirske agencije) određen za misiju snabdijevanja kolonijalne stanice na Mjesecu, morao je odustati od priprema za let, kada su mu detaljni ljekarski pregledi otkrili tumor u oblasti malog mozga. Raspravljalo se i o tome da ga ipak pošalju na misiju, pošto je tumor tek bio u začetku i po mišljenju doktora u narednih par mjeseci skoro sigurno neće pričinjavati smetnje, međutim, mali mozak sam po sebi zadužen za ravnotežu i orijentaciju, predstavlja jako osjetljivo mjesto za jednoga pilota, a i pitanje je kako bi oblast nulte i smanjene gravitacije uticala na njegovo širenje…
I dok se za jednim stolom odlučivala sudbina misije, hiljadu i više kilometara odatle, njih dvoje ležali su zagrljeni...
"Bože, mogao bih ovako čitav život provesti" i tek što to pomisli - Volim te, mazo - šapnula mu je na uho najtoplijim glasom, glasom kojim ga zarobljava u tom zagrljaju jednom zauvijek.
- O, ljubavi... - prošapta - I ja tebe, dušo moja, obožavam...
Ujutro ih je probudio njen službeni telefon... Razgovarala je dugo na jeziku koji je imao želju da nauči, ali nikako nije nalazio vremena za to... Radije ga je učio kroz njena šaputanja. Razumio je ponešto kroz razgovor koji nije namjeravao da čuje... Gledao ju je upitno kada se završio.
Izraz njenog lica mu je sve govorio, ipak, klimnuo je glavom i čekao da mu kaže.
- Moram ići - kratko je rekla i spustila pogled nakratko, a onda ga opet pogledala.
- Zašto? - glas mu je bio ispunjen tugom, iako je znao čim je razgovor počeo sta bi se moglo desiti...
- Ej, ne budi takav... Glavni pilot je morao predati dužnost za naredni let zbog zdravstvenih problema. A znaš da sam ja bila njegova rezerva za ovaj let...
- Zar ne može neko drugi da preuzme tvoju dužnost? Daj otkaz, ostani ovdje! Ionako smo već pričali o svemu tome...
- Znaš i sam da to ne ide tako lako... Voljela bih to koliko i ti, možda i više, ali postoji još samo jedan rezervni pilot, moja rezerva, koji ipak nije naša klasa... Životi ljudi u koloniji su možda sada u mojim rukama... Ne mogu da omanem. Uostalom, krećem za tri-četiri dana, a vraćam se ponovo za neke četiri nedjelje - nasmiješila se gledajući ga zavodljivo – Imaćemo, dušo, sasvim dovoljno vremena da me pošalješ na Mjesec sa lijepim sjećanjima, koja će nam dati snagu da izdržimo ovaj period pred nama.
Htio je da je zagrli, da je zarobi, spriječi da ode, da uzme telefon, nazove ESA-u i kaže da je dala otkaz i da idu svi do đavola! Htio je da je uhvati za ruku i pogleda u oči i time kaže sve, pokaže kako je sve to nebitno, kako su važni samo oni... Uf, ali da li ima prava na to? Zar ona sve to ne želi isto koliko i on? Zna, odrasli su ispod dva različita podneblja, dvije različite, mada bliske kulture... Poštuje je dovoljno da podrži njenu odluku, čak i kada ona zna šta on misli o poslu kojim se bavi.
Prišao joj je i zagrlio je nježno...
- Ti znaš da te ja nikada iz zagrljaja ne bih pustio...
- Ni ja ne bih da me iz svog zagrljaja ikada pustiš... - gledala ga je željno i umiljato, a onda odlutala pogledom, da bi ga samo trenutak kasnije pogledala za nijansu ozbiljnije - ali još samo ova misija, pa ćemo se svako jutro u zagrljaju buditi, bezbrižni i nasmijani...
- Živim za ta jutra, dušo... Budi moja voda - šapnuo joj je na uho, a zatim dvaput pucnuo prstima.
Multimedijalni sistem u kući detektovao je komandu i sobu preplavi melodija pjesme stare više od pola vijeka. Njihove pjesme...
Uhvatio ju je oko struka. Gledali su se nasmijani... Tonuli su u pogled jedno drugom, a onda se poljubili i zaplesali...
***
Prošlo je skoro petnaest dana otkako je otišla. Sjećao se prvih petnaest dana kada je prvi put otišla... Bili su pakao! I sva ta pitanja… Kada će je vidjeti opet? Da li će je vidjeti opet? Kada dođe, da li će biti ona njegova ljubav s kakvom se rastao na aerodromu posljednji put?
Ne, sada takvih pitanja više nije bilo. Znao je, samo treba sačekati da dođe, jer ona je sve vrijeme ona ista i samo njegova. Znao je, još samo koja nedjelja i sve ono što su priželjkivali, o čemu su sanjali i za šta su živjeli, biće njihovo, zauvijek!
Ponekada bi proletjela po koja crna misao, kao slutnja koja govori da je suviše lijepo, suviše savršeno, ali bi je on svaki put otjerao prije nego što bi se nastavila. Jeste lijepo, jeste savršeno, ona je savršena takva kakva jeste, a i za njega ne postoji niko drugi sem nje.
Ne, zaslužili su tu sreću. Ne, stvari ovaj put ne mogu da krenu kako ne treba.
Znao je da se polako približava dan lansiranja. Tačan datum se nikada nije unaprijed znao. U posljednjih par godina, teroristički napadi i ucjene su postali previše učestali. Skoro svako deseto lansiranje pratio bi poneki incident. Uvedene su stoga najstrožije mjere zaštite i karantini za pilote na desetak dana pred polijetanje, koji su uključivali i opsežne psihofizičke testove. Time se broj napada značajno smanjio, ali teroristi bi uvijek iznašli neki novi način da sabotiraju neku od misija. Šuškalo se i o tome kako to zapravo i nisu napadi terorista, već dobro isplanirane sabotaže NASA-e čiji je projekat kolonizacije, predviđen da bude realizovan još desetak godina ranije, doživjeo finansijski krah i zbog toga uveliko kasnio za Evropom. Naravno, to su bile priče koje su se širile iza kuloara i priče za koje se nadao da ga uskoro više neće doticati, niti najmanje...
Nisu se čuli već nekoliko dana. Znao je da taj prekid komunikacije može potrajati od jednog do desetak dana. Prošli put mu se javila tek nakon osam dana. Na svu sreću na vijestima za to vrijeme nije bilo nikakvih informacija o bilo kakvom rušenju nekog kosmičkog broda, ali daleko od toga da mu je za to vrijeme bilo svejedno.
Odmarao je od naporne radne nedjelje u tami njihove sobe uz muziku pojačanu. Već neko vrijeme radili su na razvoju virusa koji bi vještačku inteligenciju u slučaju povampirenja vratio s razumnog nivoa na nivo programabilne mašine… Ipak, sada je o tome mislio samo periferno… Njegove misli, kao i uvijek, bile su uglvnom skoncentrisane na nju... Zapravo, kada malo bolje razmisli, skoro da nema trenutka kada na nju nije mislio. I kada je rješavao i najkomplikovanije algoritme, njen lik je lebdio pred njim…
A onda kada je u mislima odlutao negdje između Zemlje i Mjeseca, i negdje izmedju posljednjih trenutaka koje su proveli zajedno, oglasi se komunikator.
Slabi zvuk, kroz muziku je odjeknuo poput pucnja. Osjetio je kao da mu je srce u trenutku stalo i instinktivno je poskočio sa kreveta. Znao je da je to ona. Jednostavno bi osjetio svaki njen poziv...
- Audio! Utisaj na dva! Fon! " pomisli kako bi možda bolje bilo da je skroz isključio ton, ali upravo je išao jedan njihov klasik "Nothing else matters", pa neka malo i ona čuje.
Komunikator se uključio, ali ga iznenadi to što nije aktivirala sliku. Hologramska projekcija bila je prazna.
- Ćao, dušo moja! - čuo je mio glas.
- Ej, ljubavi... - bio je presretan što je čuje, ali da li mu se učinilo ili to postoji neka sjenka u njenom glasu - Kako si, dušo? Ovi dani su se baš otegli daleko od tebe...
- Uf, luče, danas mi je bio jedan od najgorih dana u životu... - ovoga puta već je zvučala ozbiljno i pomalo čak i zabrinuto - Znaj samo da si mi sve vrijeme bio u mislima i davao mi snagu i kada je bilo najteže...
U momentu se sledio, ipak najbitnije je da je sada sve u redu, pomisli, tj. bar bi trebalo biti.
- Pa šta je bilo, mila? - glas mu je zvučao pomalo dalek i stran dok je u glavi prevrtao na desetina opcije i razloga.
- Ej, dušo... Hajde, nećemo sada o tome. Jako sam umorna... Biće vremena kada dođem. Sada bih samo morala leći da odspavam, i odmorim malo... Htjela sam ti se samo javiti da ne brineš i čuti ti glas, pa da poželimo lijepe snove jedno drugom…
- Pa, možeš li mi, bar reći otprilike? - znao je da sada stotine crva u njegovom umu počinju da grebu. Čak mu pade na pamet i jedna misao koje se u tom trenutku postidje i koju je odagnao u trenutku.
- Recimo, ljubavi, da je to bio samo malo stresniji dan na poslu... Ne brini ništa zbog toga... Biće to sve u redu! - pokušavala je da ohrabri i sebe i njega, znao je to. Koliko ju je volio zbog toga, toliko je mnogo više željeo da u svakom trenutku izbaci sve što je tišti...
- Naravno da će sve biti u redu, mazo... Hajde, opusti mi se onda samo. Imao bih toliko toga da ti pričam, o ovom stanu, i o tome kako je prazan bez tebe i kako te čeka da ga opet ispunimo toplinom i srećom...
Smješkao se ramisljajući kako je njihova ljubav jača od svega, pa i od ovog njenog stresa, koji će prevazići uskoro. Koji su zapravo već prevazišli. Zato ju je na trenutak i pokušao malo razmrdati sjećanjima i željama, ali u njenom glasu nije bilo one razdraganosti koja bi se obično javila u takvim trenucima.
- Jako sam umorna, ljubavi. Sada ću leći da odspavam, pa se sutra čujemo više. Nadam se da se ne ljutiš? Znaj samo da si mi sve ti!
- Znam, dušo, gdje bih se mogao na tebe naljutiti! I ti si moje sve, jedina!
- Laku noć, mili... Lijepo mi spavaj! Volim te beskrajno!
- I ti meni lijepo spavaj, najmilija! Ljubim te i volim čitavim bićem!
I razmijenili su još nekoliko poljubaca, nekoliko sekundi nesposobni da prekinu vezu, a onda je pružio nekako prst i pritisnuo prekidač na komunikatoru.
Trebao je izaći to veče s prijateljem kog nije vidio dugo. Izašli su, ali za tih nekoliko sati, prozborio je svega par rečenica. Pitanja su mu se vrtila po glavi. Nešto se desilo. Nešto se ozbiljno dogodilo, a on nije sada kraj nje, da kroz to prođu zajedno, da je zagrli i utješi, pa da zaborave na sve... Čak ni sliku nije pustila kada su razgovarali...
Zaspao je sa pitanjima u glavi, i željom i zebnjom u srcu.
(nastaviće se, vjerovatno)
Per te...