7.9.2006 16:44
, Objavio
Sophie Kategorija posta:
Prodje tako nezapaženo tiho i brzo. Nisam mogla uhvatiti njen tračak, izgubih se u vremenu i posumnjah u svoje postojanje. Oni sneni pogledi su me zavaravali danima. Očigledno još uvijek nisam dobro razbistrila um i oči. Sinoćnje lutanje pustim ulicama me omamilo više no što sam se mogla nadati. Tišinom i mirnoćom je ispunjen dan i tako se provlači vrijeme... Sjedim i čekam da čujem zveckanje ključeva, pa potom zvuk otvaranja vrata. Izgleda da će potrajati. Klizave i kišne ceste će usporiti sve. Pa čak i onoga koga tako željno iščekujem. Iz kuhinje dopiru mirisi današnjih poslastica koje sam mu spremila. Znam da voli dobro pojesti, posebno kada se s puta vrati... Znam da voli kada mu se objesim oko vrata, poljubim ga i stisnem jako uz sebe. Tako se provlači ova nedjelja, a ja sjedim i čekam...
7.8.2006 14:28
, Objavio
Sophie Kategorija posta:
Lijepo je bilo osjetiti krupne kapi kiše. Nebo je plakalo a ja sam se smijala. Sijevalo je, grmilo... a ja sam naprosto uživala. Sjetih se djetinjstva i mog straha od gromova. Sakrivala bih se iza majke i potezala je za haljinu. Šaptala sam, da me ona munja ne čuje... A majka...ona bi mi brisala suze i govorila da me ne da nikome i da se ne trebam plašiti sve dok je ona tu. Osjetila sam opet, nakon dugo vremena, miris djetinjstva. Mirisalo je na mokru zemlju koja iznova počinje disati, na travu koja se opet hrani... Opet je udario grom negdje blizu i ja se trznuh. Pogledam oko sebe, nigdje nikoga. A ja još uvijek sjedim na klupi, kisnem i sjećam se...
7.7.2006 19:34
, Objavio
Sophie Kategorija posta:
Iznenada, neočekivano izamio si mi smiješak na lice. Zadržao si moju nemirnu i nestabilnu dušu koja ponekad na krilima ljubavi odleprša do granice čuda. Riječi su male ali značajne stvari. Jedna tvoja je bila dovoljna da opet pokrene onaj plamičak nade da postoje ljudi koji će te pridržati da ne padneš, da ne slupaš ono malo svoje duše. Posudit će ti svoje oči, da gledaš malo ružičasti svijet, poklonit će ti svoju ruku da opipaš dobro i loše, stavit će ti školjku na uho da i ti čuješ onaj lažni šum mora... Poveo si me žitnim poljima i osjetih klasje kako škaklja po koljenima. Sunce nam je opet obasjalo lice i ostavilo svoje rumene, po malo bolne tragove... Ovaj put neću kao malo dijete pokriti lice rukama. Pustit ću da me vodiš... Hvala prijatelju...
7.7.2006 19:02
, Objavio
Sophie Kategorija posta:
Koračaj lagano, pruži korak i ja ću pokušati da te slijedim. Nijemo ću gledati tvoju sjenu i praviti se da nisam tu... Ne obraćaj pažnju previše, neću narušiti tvoj tempo. Samo ti idi pravo, ponekad skreni, tek toliko da znaš kakav je to osjećaj. Rekoše nije dobro samo pravo koračati, jer tada postaješ savršen, a ljudi su kivni na savršene. Zato...ti ponekad skreni, zavaraj protivnika i ne obaziri se previše. Tek, toliko ponekad se osvrni, ugledat ćeš mene koja te vjerno pratim. Poslat ću ti osmijeh i manhuti, uliti još snage za dalje i opet krenuti za tobom. Tu sam...pratim te. Ne brini... Dobro ti došla!
