Iznenada, neočekivano izamio si mi smiješak na lice. Zadržao si moju nemirnu i nestabilnu dušu koja ponekad na krilima ljubavi odleprša do granice čuda. Riječi su male ali značajne stvari. Jedna tvoja je bila dovoljna da opet pokrene onaj plamičak nade da postoje ljudi koji će te pridržati da ne padneš, da ne slupaš ono malo svoje duše. Posudit će ti svoje oči, da gledaš malo ružičasti svijet, poklonit će ti svoju ruku da opipaš dobro i loše, stavit će ti školjku na uho da i ti čuješ onaj lažni šum mora... Poveo si me žitnim poljima i osjetih klasje kako škaklja po koljenima. Sunce nam je opet obasjalo lice i ostavilo svoje rumene, po malo bolne tragove... Ovaj put neću kao malo dijete pokriti lice rukama. Pustit ću da me vodiš... Hvala prijatelju...
