![]() |
Ne sećam se da me je Miholjdan ikada ovako smlatio.. Meni se spava, meni se jede.. meni se.. Sve nešto lenjo i budibogsnama udobno, razmaženo i podatno. Da zamiriše i da ugreje. Kada mi se sezonski otimaju boje silno želim da ih grljenjem odsanjam. Da ih umočim u med..
Zatvorila sam kišobran, odavno, jer tako mokra od oblaka pod kojim raspevavam zgusnute snove zabludelom maštom pronalazim rasute barice u kojima se smrznutim prstima najlepše crtaju i suze i ribe. I nestaju obrisi ljudi s razmazanim osmehom.. kao mehurići. I sve se pretvori u lišće razigrano vetrom.. koje pada da ušuška priče koje porastu tek kada se okače o klin, dok na prozorima, monotono, kaplju senke. |






