Sapat srca

 Bilo je na tvojim usnama jutarnje rose,
Koju sam poput nektara žedno ispijala.
U tvojim očima carovao je najljepši osmijeh
Pa sam se i sama radosno i veselo smijala.

U tvojoj kosi zaspali su nemiri svih proljeća,
Moji su prsti vatreno pleli vijence požude i strasti.
Prepuštena tebi i tvom načinu i umijeću ljubavi,
Bila sam netko kome su ukazane sve počasti.

Kad ljubav gori plamom kakav je ovaj naš,
I duša se pretapa u riječi koje ne mogu biti veće,
Svaki nesporazum, ljutnja ili tuga, sjeta i bol
Nestaju pred osjećajem ove beskrajne sreće.

Vodi me u nepoznato, prepuštam ti se cijela,
U tvojim rukama samo želim doživjeti kako sviće.
Svu strast, sve osjećaje i sva svoja razmišljanja
Predajem tebi, jedino moje ljubljeno i voljeno biće.

Ima li za nas mjesta na obalama ljubavi,
Onakvih kakve je priroda stvorila i osvojila?
Ima, jer mi smo nepresušno vrelo osjećaja,
Nas je ljubav pronašla i za vječnost spojila.