Prvo sam htjela pisati dnevnik . Fino uzeti papir i olovku u ruke i na stari  , dobri  , primitivni nacin zapisati sve ono sto imam reci . Ipak je ovako lakse . Brze se prate misli a one samo nadiru i nadiru .

Jos davno mi je dosadilo da zivimo sami ... Nasa ljubav je vac dugo cvjetala i ja i Mili ( moj suprug ) odlucili smo da je vrijeme da tisinu u prevelikom stanu zamjenimo vikom drekom placem i ukakitim pelenama . Ali to se nije dogodilo . Umjesto toga i nakon tri godine , ja i Mili jos uvijek sjedimo u istom velikom stanu - sami .. Ponekad mi se cini tako daleko to moje odusevljenje djecom . Cini mi se naivnim to planiranje svog zivota . Niko ne zna sta ga ceka . Covjek samo misli da drzi sve konce u svojim rukama . Oni sretni , koji se nikad nisu usudili rizikovati i pozeljeti vise od onoga sto imaju  , ostace zauvijek sretni i sigurni  , uljuljkani u svoja ubjednjenja . Ali ja nisam medju njima .

Strasno se ljutim na pominjanje relacije Bog - ja , od strane drugih ljudi . Ne vjerujem da taj Bog ima toliko vremena da svakom uslisi njegove zelje u momentu kad ih ta osoba pozeli . Ja necu da cekam kada ce  mu se moja , medju gomilom  drugih molitvi zalijepiti slucajno za rukav  , pa ce je procitati . Sama cu ja doci do toga sto zelim ...  Nemam vise straha od nepoznatog , vec odavno sam se pomirila sa svima strahovima u sebi . Nemam vise ljutnje , pomirila sam se sa svime .

Ja znam da cu uspjeti . Nadam se uskoro .

Nova bala uputnica je tu ..ispred mene . Nadam se da cu pronaci odgovore .. A Bog ako hoce neka bude uz mene , ako ne - bice Mili .