purple moon

...nekad pomislim da u mojoj glavi živi neki čovječuljak koji je zadužen za konstantno postavljanje pitanja... neki to zovu umom, ja sam na granici da budem uvjerena da je to čovječuljak koji živi svoj život... u mojoj glavi... on stalno pita... ne može jednostavno da bude, i da biva, bez da pita... valjda mu je predobro, ili predosadno, i iz te dosade podjebava, da prostite... možda on ima veze s onom izrekom "jebati u zdrav mozak"... he he...
...dakle, taj čovječuljak zadnjih dana meni baca neke strelice i u njima smotuljke s pitanjima...
...sad sam sretna... šta će sad loše da se dogodi?...
...zašto ne mogu jednostavno biti sretna?... i uživati u toj sreći, bez da se pitam što će loše da se dogodi?...
...zašto mislim da mora da zaslužim da budem sretna?...
...zašto jednostavno nisam sretna, bez da mislim da mora da zaslužim da budem sretna?...
...zašto nas uopće uče tome da su stvari u životu uvjetovane... pa tako i sreća?...
...zašto nas jednostavno ne uče da se stvari u životu događaju i onda ako ih mi ne uvjetujemo?...
...zašto nas ne uče da smo stvoreni d budemo sretni... a ne da mora da izvodimo kerefeke i ispunjavamo neke lude uvjete da budemo sretni?... pa, nije život natječaj za sreću...

...i tako čovječuljak proizvodi pitanja... i buku u mojoj glavi... a ja odlučih da ga ne slušam... da lomim njegove strelice s porukama - pitanjima... i da budem sretna... bez pitanja... i bez uvjeta...