purple moon

...nekad pomislim da u mojoj glavi živi neki čovječuljak koji je zadužen za konstantno postavljanje pitanja... neki to zovu umom, ja sam na granici da budem uvjerena da je to čovječuljak koji živi svoj život... u mojoj glavi... on stalno pita... ne može jednostavno da bude, i da biva, bez da pita... valjda mu je predobro, ili predosadno, i iz te dosade podjebava, da prostite... možda on ima veze s onom izrekom "jebati u zdrav mozak"... he he...
...dakle, taj čovječuljak zadnjih dana meni baca neke strelice i u njima smotuljke s pitanjima...
...sad sam sretna... šta će sad loše da se dogodi?...
...zašto ne mogu jednostavno biti sretna?... i uživati u toj sreći, bez da se pitam što će loše da se dogodi?...
...zašto mislim da mora da zaslužim da budem sretna?...
...zašto jednostavno nisam sretna, bez da mislim da mora da zaslužim da budem sretna?...
...zašto nas uopće uče tome da su stvari u životu uvjetovane... pa tako i sreća?...
...zašto nas jednostavno ne uče da se stvari u životu događaju i onda ako ih mi ne uvjetujemo?...
...zašto nas ne uče da smo stvoreni d budemo sretni... a ne da mora da izvodimo kerefeke i ispunjavamo neke lude uvjete da budemo sretni?... pa, nije život natječaj za sreću...

...i tako čovječuljak proizvodi pitanja... i buku u mojoj glavi... a ja odlučih da ga ne slušam... da lomim njegove strelice s porukama - pitanjima... i da budem sretna... bez pitanja... i bez uvjeta...

..eto, došlo i do mene da budem karika u ovom lancu kreativnog poetskog izričaja... i, opet me udesio stepski... ti vukovi, eh...

dakle, evo stepski, samo za tebe...

...divljina je dom
moje duše...
...u njoj,
srce od čelika
topi se
ko snježna pahulja
pred ognjem strasti...
kad u smiraju dana
položiš glavu
u moje krilo...

e, sad, ne znam koliko vas mogu prozvati, pa ja lijepo prozivam sve koji su u popisu mojih prijatelja :-))))...
...riječi su - ples, dodir, dah, treptaj, zelen/a/o...
...eto, pa stvarajte...

hej, ne pišem već neko vrijeme... nema nekog posebnog razloga... nije da nemam inspiracije,nego ona izgleda ide u nekom drugom smjeru koji nije pisanje... nisam pisala, ali sam održala nekoliko odličnih predavanja, ili dijelova predavanja... lijepo je kad čovjek otkrije i postane svjestan znanja, ili bolje reći spoznaja koje nosi u sebi, i kad ih ima prilike prenijeti drugima... nije da otkrivam toplu vodu, no jedino što mi ima smisla je govoriti ljudima o vlastitom iskustvu i vlastitim otrkićima...
...osim što nisam pisala, u zadnjih mjesec, dva dogodilo mi se mnogo lijepih stvari u životu... uživam u jednom predivnom prijateljstvu koje se pretvorilo u bratsko - sestrinski odnos... da, posvojili smo se... nisam imala brata niti sestru u životu, i kao mlađa sam često bivala nesretna zbog toga... no,eto u nekim godinama života, proživljavam odnos kakvim zamišljam bratski odnos, i zahvalna sam na tome...
...i zaljubila sam se... kad sam najmanje očekivala, tako to valjda biva uvijek... kad najmanje očekuješ i kad si najmanje spreman, ako za ljubav ikad jesi, i uopće trebaš biti spreman... doveo mi ga prijatelj na rođendan... sreli smo se prije toga dva puta, na nekim svirkama, no onako više usput... i, došao čovjek na rođendanski tulum, i ostao u mom životu :-)... na obostranu radost... još se učimo jednom drugom, i otkrivamo nove svijetove, i sebe u zajedništvu... i sretna sam...
...i sve mi neke lijepe stvari dolaze u život... imam osjećaj kao da dolaze na "naplatu" sva moja dosadašnja ulaganja u odnose, u sebe, u ono što cijenim i što mi je važno u životu... i zahvalna sam na tome...
...eto, ovo je jedan romantični post :-)... valjda priliči godišnjem dobu koje je na pomolu...
always yours, purple

...ovi dani me pomalo podsjećaju na nedavno prošlo vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana... sad je valentinovo i opet neka nova euforija, trka za poklonima itd. itd. ... meni osobno cijela ta komercijalizacija bilo kojih praznika ide na k*** koji nemam... da prostite...
ne bi li duh valentinova trebao biti svaki dan... zašto treba odabrati opet samo jedan dan u godini kada ćemo pokazati posebnu pažnju onome ili onoj ili onima koje volimo... zašto to treba biti baš 14.2.... zašto ne bi bilo 19.8. pa onda opet 4.9., ili kad god nam padne napamet, a najbolje svaki dan... a što je s onima koji su sami... nemaju partnera... njihovog partnera više nema u ovim dimenzijama... nekako mislim da su ti ljudi posebno tužni na valentinovo... eto, to su neke od mojih misli...

no, pada mi i napamet - koliko od vas zna da se osim valentinova 14.2. slavi još jedan „praznik“ koji je svojevrsna protuteža valentinovu?
da, 14.2. slavi se i QUIRKYALONE dan!
znate li što znači quirkyalone? izraz je malo teže prevodiv na naški, no pokušat ću opisati, skužit ćete...
quirky znači onaj/ona koji/koja je specifičan/na, osebujan/na, (ne)namjerno drugačiji/a, iskren/a, nelicemjera/na...
a alone odvojen od drugih, sam, nerijetko čvrst/a i postojan/a u svojem samovanju (čak i uživajući u njemu).
pa bi tako quirkyalone bila osoba koja se dobro osjeća sam/a (dakle, kad nije u paru s drugom osobom), no ne protivi se biti u odnosu, tj. vezi. jednostavno, općenito, radije daje prednost tome da je sam/a umjesto da je s nekim samo zato da bude s nekim ili zato što se to, ne daj bože, od nje/njega očekuje.
quirkyaloneri kažu da se opiru „tiraniji“ bivanja u paru :-) stoga što žele biti otvoreni mogućnostima koje život pruža bilo to u paru ili ne.
ovakve osobe imaju obično vrlo osebujne osobine i optimističan duh, i senzibilnost koja na neki način nadilazi staus „bivanja u paru“. nerijetko ih ljudi karatkeriziraju „čudnima“ tj. drugačijima. quirkyaloneri vjeruju da život može biti jednako lijep sa i bez partnera, nadalje prijateljstva smatraju gotovo jednako važnima kao i partnerski odnos. oni imaju u svojem životu „značajne druge“.
biti quirkyalone ne znači biti protiv ljubavi, i protiv partnerstva, već naprotiv za ljubav, i partnerstvo. quirkyaloneri nisu protiv bivanja u vezi, već jednostavno protiv opsesivnog bivanja u (neispunjavajućoj) vezi/vezama.
iako quirkyaloneri uživaju (i) u samovanju, ponekad ga čak trebaju i žude za njim, NISU usamljenici. obično imaju vrlo širok i jak krug prijatelja, a većina kao što već spomenuh prijateljstvo i stavlja visoko na listi životnih prioriteta.
sam izraz quirkyalone nastao je kao pojam koji opisuje određeni tip ličnosti (smatra se da ih, tj. nas je oko 5% u ukupnoj populaciji). no, s vremenom privukao je mnogo pažnje među različitim ljudima koji su se pronašli u tom opisu (ljudi koji su u braku, stalnoj vezi, sami, razvedeni, udovci/udovice) pa je prerastao u nešto više, gotovo pokret.
izvjesna sasha cagen napisala je odličnu knjigu (preporučujem, na engleskom je, zasad) „Quirkyalone: A Manifesto for Uncompromising Romantics“ (ili ako prevedem "Quirkyalone - Manifets beskompromisnih romantičara") koja je rezultat cijele „lavine“ ideja i reakcija koje su nastale kad je prvi put spomenula pojam quirkyalone u svom tadašnjem časopisu To-Do-List. knjiga je puna osobnih priča i primjera ljudi koji su se odazvali na njen prvi napis.
postavlja se pitanje da li je biti quirkyalone „doživotna presuda“? većina onih koji se takvima prepoznaju će reći da je, da u suštini, svatko ostaje quirkyalone za cijeli život. međutim, kad jedan quirkyaloner sretne drugoga, zemlja se trese :-)
ako ste se prepoznali u ovom opisu predlažem da pogledate www.quirkyalone.net tamo postoji test ako želite saznati da li ste quirkyaloner(ica)...
a, knjigu također svakako preporučam... zabavna je i duhovita, vrlo inspirativna i podržavajuća, posebno ako ste se prepoznali...

na kraju, sretno ljubite svakoga dana, sebe i druge, i slavite tu ljubav... i sretan vam nadolazeći QUIRKYALONE DAN!

...hm...nisam slutila da će me netko uvući u ovu priču s 5 stvari koje niste znali o meni, no eto, stepski me uvukao :-))... to me ponukalo na razmišljanje (ne treba mi mnogo povoda), pa skontah da zapravo ni nemam nekih tajni u životu... nije sad baš da lajem o sebi na sva zvona, no ljudi koji su mi bliski uglavnom znaju sve bitno o meni... no, ima nekih stvari koje se manje znaju, a kako se ovdje zapravo iz posta u post upoznajemo izabrah ovih 5 "bisera"...

1) kad sam bila klinka bila sam strašno nespretna... stalno sam imala razbijena koljena, i dan danas imam tragove tj. ožiljke iz tih vremena... valjda kako bih potrčala, tako bih zveknula i razbila se... u cijeloj toj nespretnosti, valjda sam imala sreće, pa sam razbijala samo noge, i ruke... glava je ostajala čitava... :-))

zbog te svoje nespretnosti često sam se osjećala kao ružno pače... a isto tako nikad nisam sudjelovala u nekim sportskim ili fizičkim aktivnostima... nekim čudom, u šestom razredu sam upala u školsku rukometnu ekipu, nikad mi nije bilo jasno kako... i, valjda ponesena tim čudom, čak sam dala jedan gol, he he... to je jedan od trenutaka koji ću valjda vječno pamtiti... u svoju fizičku spretnost ipak sam se uvjerila negdje u srednjim dvadesetima kad sam po prvi put u životu počela baviti se nekom fizičkom aktivnošću... krenulo je s nekakvim blesavim aerobikom, nastavilo se s jogom, te koječime drugim... i, mogu reći da sam u zadnjih dvije, tri godine aktivnija nego ikad u životu... vježnam, bicikliram, plivam... i ne padam više... he he... nikad nije kasno, valjda...

2) obožavam indijance... priča je duga, no ukratko - odmalena su me fascinirali, voljela sam slušati priče, i gledati filmove o njima... često sam i sanjala, maštala... na razne načine su mi s provlačili kroz život dok mi jednog dana prije cca 7 godina nisu doslovno ušli u život... dobila sam priliku da učim neke plesove i cermonije iz tradicije sjevernoameričkih indijanaca... upoznah neke od indijanaca, i dobih priliku i sama otići u ameriku, plesati tamo, sresti ih "na njihovom terenu"... purplemoon zapravo ima svoju podlogu u priči o indijancima... ne znam koliko vjerujete u reinkarnaciju, ja vjerujem, i uvjerena sam da sam nekad bila neki indijanac... sve je previše živo i upečatljivo što mi se događalo u vezi s njima do sada u životu da bi bilo samo tako... a, i ako nisam, njihova tradicija i kultura, obogatili su mi ovaj život...

3) obožavam koncerte i kućne tulume... tulumi koje pravim kod sebe, obično imaju neku priču, temu... napravim ih dva, tri puta godišnje... i pamte se :-)))... prije cca godinu dana napravila sam i prvi blog party kod sebe kući... bile su zanimljive reakcije ljudi - od oduševljenja, do čuđenja tipa - "kako se usudiš zvati nepoznate ljude u kuću"?!... no, to nije najrizičnija stvar u koju sam se upustila :-)))... nije nas bilo mnogo, ali je bilo baš dobro...

4) moj najmlađi partner bio je 15 godina mlađi od mene... veza nije dugo trajala, no to je bilo lijepih nekoliko mjeseci za oboje... nekako smo sjeli jedno drugom izgleda u pravom trenutku... oboje smo trebali podršku... njemu zrelosti, i podrška za ono što je i potvrda da je to ok... a, meni lakoća, neopterećenost, bezbrižnost... nakon što smo se "nahranili" ostali smo dobri prijatelji...

općenito, s gotovo svim svojim partnerima, ostala sam u dobrim, s nekima i dalje u bliskim, no sad prijateljskim odnosima... meni to mnogo znači... bliskost koja je prije bila dio nekog partnerskog i/ili intimnog odnosa, samo je transformirana u prijateljsku... nekako smo si važni bili i ostali, i nekako cijenim i volim tu (obostranu) zrelost... gledajući oko sebe, kužim da to (nažalost) nije često, jer je ljudima valjda lakše biti povrijeđen i ogorčen, nego miran, i otvoren... eto, to je još jedna od stvari zbog kojih me ekad smatraju "čudnom"... :-))

5) za svojih cca 2 godine koliko se kačim na net ne bih li chatala, ili blogala, u živo sam upoznala 40ak ljudi... više ni ne pamtim, to je onako od oka... vjerojatno s još toliko sam u nekom intenzivnijem kontaktu preko maila ili messengera... cijela mala zajednica... :-))... i taj mi je dio mojeg svijeta baš zanimljiv.... iz nekih kontakata su se rodila i nastavila lijepa prijateljstva... neki kontakti su ostali povremeni i površni, no moja znatiželja je uvijek bila povezana uz ljude i njihovo upoznavanje i funkcioniranje, pa otuda valjda i dio mojeg svijeta...

 

eto, možda nije neko ludilo od zanimljivosti, no to je ono što je meni iskočilo kao 5 trenutnih lightmotiva...

...ako sad trebam ja nekog prozvati rekla bih ovako: zangrad, džo, gulanfer, wall i whisper... možda vas je netko već prozvao ne znam, nisam provjeravala...

--------

beauty is power.

a smile is its sword.

...glazba EKV-a obilježila je dobar dio mojeg života... i samotne trenutke... i neke od najboljih tuluma... u fragmentima njihovih textova često sam se nalazila... i često me pri spomenu na njih, ili slušajući njihovu glazbu ulovi neka lijepa sjeta...

...prošloga petka, band KRUG zagrebu je priuštio dva sjajna koncertna dana... subjektivna sam, priznajem, no meni je taj koncert bio jedan od najjačih u životu... kao da me netko ubacio u vremeplov... i toliko pozitive u zraku i u masi ljudi dugo nisam osjetila... krug (inače, meni najdraža EKV pjesma jest pjesma krug :-)) je totalno prenio duh EKV-a... a ono što je još sjajno je što se definitivno izdvajaju od ostalih tribute badova, jer, po mojem doživljaju, nisu samo skinuli EKV i njihovu atmosferu, već su dodali mnogo od svoje vibre i energije, koja je naprosto - sjajna...

...iako sam se iskakala i napjevala na koncertu, osjećala sam se totalno napucano energijom, i imala sam feeling da bih mogla tako cijelu noć :-))... šteta da DJ nakon koncerta nije bio kooperativan, pa nastavio s muzikom u tom duhu... tako da smo se jednostavno razišli kući, jer nakon vibre koja je bila na koncertu niti jedno drugo mjesto u gradu nije bilo dovoljno dobro za nastavak...

...thanx krugu.... nadam se da se uskoro vidimo opet...

 

...fotka je preuzeta s www.ipanema.blog.hr gdje možete vidjeti još sjajnih fotki s koncerta...

 

 

...kad dugo ne pišeš, najteže je valjda napisati prvih nekoliko riječi, rečenica...

...mislila sam da će ova gore napisana pomoći, razbiti led, ali nije... :-)))

...pomalo blesav osjećaj, piše mi se, a ne znam što da izdvojim kao topic... ...ccccc.....

...da li to da sam opet malo skitala po evropi... sestrična je još par mjeseci u belgiji, pa sam išla iskoristiti tu priliku... zanimljivo je vratiti se u isti veliki grad, u različito doba godine... totalno drugačije diše, a mnogo toga ti je poznato... osim dobrog osjećaja kad se dupe kotrlja u vlaku, ili leti avionom na putu od točke A do točke B, i uspješnog shoppinga, poanta ovog putovanja je da belgijanci ne znaju dočekati novu godinu... da... stoje na trgu nagurani i gledaju svi u nekom sitom smjeru i sad misliš da će se nešto važno desiti i ono - NIŠTA... nema ni odbrojavanja pred ponoć... nema čestiranja kad već, ako nikako drugačije, a ono na vlastitom satu vidiš da je došla ponoć!!!... nas troje počeli smo da vrištimo i deremo se iz čistog revolta, posred grand placea u bruxellesu... samo mi, i grupica španjolaca... i, čak nas nije nitko čudno ni gledao...

...ili, da vam pišem o tome kako se lik iz priče o naturalnom mercedesu (neki se možda sjećaju te priče, ili...prekopajte po arhivi :-)) pojavio kod mene u gostima s novom, mlađahnom djevojkom... to nam je ujedno bio prvi susret nakon prekida prije gotovo dvije godine, jer on živi daleko, vani... bilo je neobično, i ljekovito... on mi je čak nekako iz tog susreta ostao dalek, kao u magli... ona mi je ostavila utisak, i dojmila me se... njoj je bila totalna bedara doći... kaže, svađali su se oko toga danima, no ipak je došla... hrabro, i drago mi je da je pregrmila frku u sebi... mlada je, tek nešto više od 20 godina, no ima muda, što bi se reklo... ja kao ja, nisam mogla da je gledam kako se muči, pa sam joj jednostavno rekla da nema razloga za frku i bediranje... ta rečenica kao da je otvorila slavinu, i iz nje je samo sipalo... bilo je lijepo, i ganutljivo... na momente imala sam osjećaj da u njoj vidim sebe... sebe u njenim godinama, kad sam se osjećala tako jebeno usamljeno jer nisam brijala iste filmove kao većina mojih vršnjaka... i sebe, iz vremena veze s njim, u trenucima kad se nismo kužili, i kad je bilo mučno do boli... sve u svemu, ostadođe oni skoro tjedan dana... ja sam već bila i otputovala u gore spomenuti bruxelles, oni su guštali u zagrebu... ima ljudi koji, kad sam im rekla da su bili kod mene, ne mogu doći k sebi i čude se... kako sam "to" mogla... jebi ga, (i) to sam ja...

...ili, možda da vam pričam o tome kako mi se trenutno u životu događa jedno predivno "lovelike" prijateljstvo... drugim riječima, prijateljstvo nalik ljubavi... malo glupo zvuči, ha?... ljubav je definitivno u pitanju, zavoljeli smo se totalno k. i ja... ...jel kužite o čemu pričam... jesu li vam poznata takva prijateljstva... mislim na raznospolna... definitivno prolazimo kroz neke slične faze kao i kada se zaljubljujemo... kad sretnemo nekog s kim se dobro kužimo i ta nam se osoba svidi kao osoba, prolazimo sličan romantični zanos kao kada smo zaljubljeni... veseli nas provoditi vrijeme s tom osobom, želimo u sve više različitih situacija biti s tom osobom, raduje nas svaki kontakt s njim/njom... sviđa nam se ta osoba, i s vremenom postaje nam bitna i značajna... i spremni smo ulagati svoje vrijeme, energiju, i sebe i odnos s njim/njom...
...zaista sve vrlo slično "pravoj" zaljubljnosti, osim što je kvaliteta osjećaja, i njihova nadogradnja ponešto različita... nes pas?...

...eto, u nedoumici i čemu da pišem, izdvojih ponešto :-))))

...nadam se da ću sada manje pauzirati...

...budite mi dobro...