"Dobro jutro, ja sam vas novi profesor, ucicu vas da prepoznajete ljudske vrednosti i da upoznate svet na nacin kakav treba, a da to ne bude pesimisticki pogled na svet, vec samo realan i iskren prikaz iskazan onakav kakav jeste. Ako mislite da imate dovoljno godina za tako nesto, molim vas ostanite na mestima, a ako vas ne zanima, slobodno mozete napustiti prostoriju. Ali cek, to nije sve, imam u ponudi za vas jedan prozivod, zove se "Solim pamet besplatno", kao sto sama rec kaze, sve je besplatno, prozivod dobijate po narudzbi, tako sto ga rezervisete za tacno vreme i mesto, a ja vam dodjem i solim vam pamet i zatrpavam glavu svime sto je vama nebitno, a veoma bitno da biste skontali sta je zivot. Nadam se da bi bio iole koristan za vase male mozgove, koje imate kao da ih nemate, i na koje ne obracate paznju. Ljudi vole besplatne stvari, zasto ne bi voleli da im malo besplatno posolim pamet. Uzdravlje. Ima li pitanja?"
"Profesore, profesore JEDNO PITANJE - a kako se to soli pamet?"
- “Ne postoje glupa pitanja, samo glupi ljudi”
Sledeca scena - profesor razmislja mirno, sedeci na stolici, ustaje, prilazi uceniku, lupka ga po glavi *tuf, tuf* i govori sledece:
"Znas kako decko, takvo pitanje nisi ni trebao da mi postavljas, jednostavno si mogao da izadjes odmah na vrata kada sam rekao da oni koji smatraju da to nije za njih mogu slobodno da izadju ili ako nemaju mozga, takodje mogu da napuste ucionicu, mislim da je ovo tvoje pitanje, dragi moj ucenice, bilo suvisno. Ako stvarno zelite da vidite kako deluje proizvod, sacekajte me u kancelariji posle casa, pa cu vam lepo i lagano posoliti pamet"
Decak je POBEGAO iz ucionice i otrcao do kancelarije da se zali direktoru (vode nepoznat razgovor, samo njih dvojica znaju o cemu se radi)
Kako je cas odmicao dalje, professor se susretao sa drugacijim ljudima i upoznavao je decije karaktere i adolescenciju na nacin kakav nije bio moguc drugim ljudima. Sa ucenicima se trudio da postane prijatelj, a i nesto vise. Hteo je da ima blizak kontakt sa ljudima.
Kako je vreme odmicalo, on se menjao vremenom i menjao odnos prema deci. Ljudska glupost nema granica, bas mozda zbog toga sto nema, on je uspeo da se zblizi sa takvim ljudima, da proba da ucini nemoguce – da promeni takve ljude. Kako je proslo nekoliko godina, imao je sve vise razumevanja za decu i uopste za tinejdzere. Na veliku zalost mnogih, omladina je takva da je veoma zatupljena i da njihovim “sposobnostima” nema granica – nazalost. Blago roditeljima cija deca nisu takva.
Problem tog celog drustva je to sto je njihov nivo svesti bio veoma nizak, ljudi su to pokusavali da promene, a vecina je samo prihvatala to tako kako jeste. Profesor je sebi u svom poslu odredio jedan cilj, trudice se da ga postigne po bilo koju cenu. Buntovan neki covek, ako vec ne moze sve da promeni, neka promeni onoliko koliko moze i koliko je u mogucnosti. Roditelji su takvi da “iz ljubavi” prihvataju decu kakvu jesu, neki ljudi nisu to tako shvatali i bacili su se u nemogucu misiju, u ovom slucaju ovde – to je bio profesor.
Vristuci kroz hodnik, otrcao je kod direktora, razgovarao je sa istim nekolicinu minuta i otisao kuci smiren. Nekoliko minuta nakon nakon decakovog odlaska, direktor je upao profesoru na cas, prekinuo predavanje i izveo napolje da popricaju. Deca su bila glasna, nemoguca, a oni su vodili miran razgovor koji je trajao 2 – 3 minuta.
-D: Izvinite profesore sto vam prekidam cas, ali dosao je jedan ucenik da mi se pozali kako ste za vreme casa nudili neki proizvod koji nije po planu skole i ismevali istog decaka i kasnije ste ga izbacili sa casa. Da li ste u mogucnosti da mi objasnite o cemu se radi?
-P: Nista, u redu je, kao sto vidite – izasli smo pre nekoliko sekundi, a vi vidite kako se deca ponasaju dok nisam tu, a verujte mi da situacija nije nimalo bolja dok sam unutra.
Da, da, kao sto vam je ucenik rekao – ponudio sam svima proizvod, posto mislim da je dobrodosao ljudima, pogotovo deci ovog uzrasta kako bi razumeli neke stvari, u ovom slucaju – kako ceniti i prihvatiti coveka kakvog jeste i videti svet realno “trecim” okom.
-D: Aham, u redu je, razumem vas donekle, ali ne razumem zasto radite ilegalne stvari za vreme casa i zasto ste ucenicima ponudili taj proizvod uopste?
-P: Znate kako gospodine direktore, kao sto ne mozete primetiti, ucenik vam je sve ispricao, ali vam nije rekao o cemu se zapravo radi, a mozda vam je i rekao. Tako da, izvinite me stvarno, moracu da se vratim na cas. I da, izvinite, ako nije problem – da li biste bili u mogucnosti da me sacekate posle casa da vam ponudim proizvod, posto iz ovoga sto sam uocio iz vase price sa decakom koju ste imali – vrlo je verovatno da bi proizvod i vama dobrodosao.
-D: U redu je, nije problem naravno, sacekacu vas posle casa pa cemo popricati.
*profesor ulazi u ucionicu i nastavlja gde je stao*
Profesor se vraca ka katedri, u tom trenutku javlja se jedan ucenik i zapita:
"Profesore, da li mi moramo kupiti tu so ili i to besplatno dobijamo uz proizvod?"
Profesor ga je samo pogledao i rekao mu da izadje napolje, bez komentara.
Ostala je nekolicina njih u ucionici, profesor je drzao predavanje o pravim vrednostima, i kako razlikovati dobro od loseg, govorio je o ying&yang motivima kojima je bio opsednut.
No deca su sve to pazljivo slusala.
Proslo je nekoliko trenutaka i zazvonilo je zvono. Cas se zavrsio, posto je ovo bio poslednji cas ovog dana za ucenike, ucenici su otisli svojim kucama, profesor je otisao na razgovor sa direktorom.
Profesor je otisao do kancelarije da poprica sa direktorom, medjutim direktora nije bilo tamo, kancelarija je bila zakljucana. Izgleda da je vec otisao kuci i zaboravio na razgovor ili jednostavno nije to uzimao nista za ozbiljno pa je brze – bolje otisao da uziva u ostatku dana.
Profesor je otisao kuci i razmisljao o postupcima prema ucenicima, kakav je bio. Sve je sumirao i donekle je dobio ono sto je hteo.
Stiglo je novo jutro, tako i odlazak na posao, imao je prvi cas u istom odeljenju pred istim ljudima, svi su bili prisutni, cak i onaj decak koji je prethodnog dana izleteo iz ucionice i otisao da se zali direktoru.
Usao je u ucionicu, nastavio predavanje od prethodnog dana, cas je tekao odlicno. Sve dok jednog trenutka nije doslo do pitanja kada je jedan decak izustio "profesore, kako ceniti sebi dragu osobu?"
Proslog casa je pricao o ying&yang motivima, pa je neko od decaka verovatno crnu i belu stranu shvatio kao dve dve bliske osobe.
Profesor se samo zamislio i nije bas imao dobar odgovor na to pitanje - vec je jednostavno odgovorio:
"Uzimaj onoliko koliko dajes, postovanje za postovanje pa sve sto dobro usput dodje je dobordoslo".
Decak je samo klimnuo glavom, cas se nastavio svojim tokom. Sve se na kraju zavrsilo kako treba, decaci su bili mirniji, neki su delovali kao da su se dosta promenili.
Profesor je otisao kuci posle tog casa, direktora je potrazio nakon casa, medjutim nigde ga nije bilo.
Otisao je kuci i nastavio da razmislja. Delovao je potpuno mirno, deluje kao veoma stabilan covek.
Pred sam kraj dana, negde uvece, uzeo je knjigu da cita, zaspao je sa knjigom pored sebe.
Sledeceg dana se probudio i otisao po dorucak i gle’ cuda, naisao je na direktora u pekari gde inace kupuje dorucak. Razmenili su par reci i nakon jela su se uputili ka parku.
Otisli su tamo i krenuli da pricaju o tom “cuvenom” proizvodu.
-D: Recite mi malo vise o tom proizvodu profesore?
-P: E, pa vidite gospodine, posto sam zakljucio da niste skontali decaka, vi mozda ne biste razumeli ni svrhu ovog proizvoda, ali sve sto vam mogu reci je to da bi vam dobrodosao i da cem vam jednog dana biti od velike pomoci.
-D: Pa sta ja znam, to sa decakom ne znam vise kako bih treb’o da razumem, ali je potpuno u redu. Da li vam nije problem da mi opisete taj proizvod ovog trenutka?
-P: Naravno da mi nije problem direktore, pazite ovako, prva jasna stavka da vam isti treba je to da ste na toliko velikom intelektualnom nivou da niste mogli da razumete adolescenta. Sto je sasvim prihvatljivo za vase godine, tako da se ne brinite. Vasa radoznalost me budi i javlja se neizmerna zelja da vam predstavim taj cuveni proizvod.
Pazite ovako, za pocetak, proizvod se zove “Solim pamet besplatn”.
-dikretor prekida profesora na trenutak-
-D: Izvinite, ali kako nesto sto se tako moze biti PROIZVOD?
-profesor dolazi do jos jednog zakljucka i nastavlja-
-P: Pa eto, posto ste bili ljubazni da pitate sta vam nije jasno. Ja cu vam odgovoriti – upravo tako, to jeste proizvod za adolescente i za vas kao sto mozete primetiti.
Upravo ste mi svojim pitanjem lepo pojasnili “sta i kako” treba da uradim u vasem slucaju. Ne sumnjam da ste vi covek sa vecim iq-om od prosecnog i da ste mesto direktora dobili na pristojan i primeran nacin kakav vam, naravno, i dolikuje. No nemojte da brinite, to je takav proizvod, da je besplatan, pa ne morate traziti da vam se bilo sta da ili da vam bilo sta drugi daju. Vec samo udjete u pricu sa mnom i sve cete shvatiti.
-D: Ne razumem sta hocete reci…
-P: Izvinite stvarno, ali nema sta da se ne razume, kao sto vec spomenuh, vi ste tip coveka kakvi su danas retki i koji mogu sve lako razumeti i bez previse problema. Tako da se ne brinite.
-D: Aham, u redu je, posto uvek pitam ono sto mi nije jasno. Da li mi mozete objasniti postupak soljenja?
-P: Naravno da vam mogu objasniti, uzmite so iz kesice i samo sebi po glavi to prosipite i odmah deluje. Zasto se zove besplatan? To ste vec zapravo vi odavno i kupili, samo vam je to koristilo kao zacin u kuci, i to je nesto bez cega ne moze nijedno domacinstvo.
-D: Aham, potpuno vas razumem.
*trenutak kasnije, dikretor je otisao do prodavnice i pazario sol*
*direktor se zagledao u kesicu soli i upitao je*
-D: Izvinite, drzanje ovoga u ruci stvarno moze pomoci?
-P: Pa naravno da ne moze, sta jos moze uspeti tako sto samo drzite u ruci. Sve sto treba da uradite je da otvorite kesicu i da ne cekate vise ni trenutak vise. Uzmite kesicu, iscepajte je pri vrhu i prosipite sebi to na glavu.
-D: Vi mene zavitlavate, profesore?
-P: Naravno da ne, nemam razloga za to, trazili ste proizvod, dobili ste ga.
*Sledeceg trenutka je uradio ono sto je profesor rekao*
Profesor ga je samo posmatrao neko vreme kako se igra sa kesicom.
Pozdravio je direktora i otisao kuci.
Direktor je ostao jos nekolicinu trenutaka na klupici i uputio se kuci gledajuci u kesicu soli koju je kupio tog dana.
Profesor je razmisljao o tom razgovoru, imao je flesbekova svake noci od dana koji je bio pri kraju, mirno je legao da spava.
Direktor je takodje razmisljao o tom cudnovatom “proizvodu”, tako malo – a tako korisno. Ko bi rekao… Niko… Veoma zanimljivo, zar ne?
Prosla je noc, obojica su spavali kako treba i veoma mirno. Mirnih savesti.
Profesor je ustao rano ujutru, oko 7 casova i otisao na trcanje. Rekreacija.
U jednom trenutku je zaboravio da nije imao flesbek ucenika koji je ga je upitao za prave vrednosti voljenih osoba, razmislio je o tome i shvatio da je na nuli sto se tice tog polja u zivotu.
Direktor je ustao nesto kasnije, i zapoceo je klasicno taj svoj dan, jos uvek je razmisljao o kesici soli. Cudan neki covek, jos od juce mu je samo to u glavi, kao da ta kesica manipulise njim i da ga drzi u saci, a ne on nju. Zanimljivo.
Dan kasnije, profesor je otisao do direktora i rekao mu je da podnosi ostavku.
Jasno mu je obrazlozio sve zasto je to tako kako jeste, i ispricao dogadjaj koji se desio na casu kada mu je decak postavio jedno pitanje.
Direktor je sve to mirno primio k’ sebi. Zaputio se kuci i razmisljao o tome sta mu je ovaj rekao prilikom njihovog poslednjeg razgovora.
Tog trenutka je pala maska o pricanju o vrednostima zivota, tog trenutka je profesor shvatio da druge uci da ceni pravim stvarima i vrednostima zivota, onda je shvatio da je na jednom polju slab i da na to pitanje on nema odgovor.
Direktor je nakon dugog razmisljanja o kesici soli i o razgovoru sa profesorom zakljucio da je sve ono sto mu je objasnjavao o “proizvodu” bila cista ironija i da ga je tom prilikom nevidjeno spustio DOLE. Dole do granice propasti.
Proslo je nekoliko godina kako je prestao da predaje, od razreda je napravio dosta dobrih ljudi, vise generacija je tu izmedju proslo.
Direktora nije video nakon njihovog poslednjeg razgovora, sto je bilo veoma zanimljivo, nije bio nesto posebno star, imao je oko 50 godina. Izgledao je zdravo i delovalo je da mu je barem preostalo da prozivi jos 20 godina.
Te bitnije stvari su bile da se prebaci na neki drugi "posao" u kome treba saznati jos pravih vrednosti o zivotu. Profesor se tog trena kada je dobio tzv. “kvrc” batalio svega i resio da resi sebi zivot, jer tog trenutka kada je ucenik postavio kobno pitanje, profesor je shvatio da ne zna dovoljno da ceni sebi dragu osobu u svom zivotu i kako mozda nista lepo nije uradio za istu sem sto je uradio neke sitnice. Pre tog trenutka profesor je drugima "solio" pamet i ucio ih vrednostima zivota. Kada je ucenik postavio pitanje, ono je njemu "posolilo" ostatak zivota, verovali ili ne. Okrenuo se svojoj dragoj osobi, promenio mnogo u odnosu izmedju njih i naucio jos neke stvari koji je poceo da ceni vremenom.
Profesor se vratio kasnije na svoj posao i predavao jos nekih 15-ak godina u toj skoli kada je uspeo da sredi sve ostale bitnije vrednosti u zivotu.
Zakljucak je bio - neke stvari se ne mogu preneti govorom, vec iskustvom. Prestanite da pricate i laprdate kojesta, bacite se na dela, pomozite sebi i bliznjima i uzivajte u lepim trenucima. I pre toga, ako nekome promenite zivot i ukazete na prave vrednosti. Zahvalite sebi i svojim bliznjima i imacete kompletan, srecan, miran, materijalno mozda prosecan zivot, ali ljubav i sreca pokrecu coveka.
Sad se sigurno pitate sta je bilo sa direktorom?
E, pa ovako, direktora nije nigde bilo nakon njihovog poslednje razgovora. Profesor vise nije ni razmisljao o njemu vec se posvetio tome da “unapredi” nedostatak u svom zivotu.
Prosao je neki period nakon njihovog poslednje razgovora i nakon dva meseca, zatekli su direktora mrtvog u svojoj kuci. Napisao je pismo i ostavio ga na stolu, sadrzaj pisma je glasio:
“Dobar dan dobri covece, ko god ti bio kada otvoris ovo pismo.
Ovo je moje poslednje zivotno pismo i ujedno jedina i poslednaj ispovest u mom zivotu ispisana u obliku pisma.
Ziveo sam 54 godine, upoznao sam mladog profesora od 25 godina i pricao sa njim, druzio sam se sa njim kao da je moj vrsnjak, sve je bilo sasvim u redu – normalno i prihvartljivo. Znali smo da imamo lepe trenutke razgovora, cak me je u pojedinim trenucima naterao da razmisljam ovako star, razmisljao sam dosta o njegovom proizvodu “Solim pamet besplatno”, shvatio sam kakav sam covek i koliko mi je razvijena svest za moje godine i odlucio da iskoristim taj proizvod kako sam mislio da treba.
On mi je samo preporucio, ja sam ispitao granice njegovih mogucnosti. Verujte mi, ispitao sam ih i to previse. Kada sam to uradio, dosao sam do zakljucka da nisam toliko imao razvijenu svest da nisam ni zasluzio da zivim.
Sada mislim da sam nasao mesto gde pripadam i nadam se da cu biti srecan na tom mestu gde cu biti.
Veliko hvala profesoru, ne zelim nista lose da kazem za taj “proizvod”, ali to je bilo to. Ucinio je da spoznam neke stvari u zivotu.
Hvala vama koji ste procitali ovo pismo,
Mirko Aleshic”
E da, ovo nije kraj, proizvod je sluzio tome da coveku ukaze ‘de gresi, neki su to shvatili veoma surovo. Ovim je pokazao profesoru da je njegov proizvod delotvoran za divno cudo. Nikada nije sebi stavljao do znanja da bi ovo moglo doci do ovog nivoa.
Odavde smo izvukli poentu da ljudska glupost ne zna za granice. Ko je jos lud da prekine sebi zivot namerno, silom i svesno? Odgovor je - glup covek.
Jednu pouku sam vam sam izvukao, drugu treba da izvucete sami. Za kraj cu vam otkriti jednu tajnu.
Ja sam prof. Ucime Zivotic, i ovde sam preneo jedno svoje zivotno iskustvo.
P. S. Ne pitajte odakle mi ovakvo ime, majka mi je iz Nigerije, otac iz Srbije, otud ime, to je sve sto bi trebalo da znate. Svako dobro i pamet u glavu!!!
