...rasijana i bezbrizna,utonula u o koju zaostalu misao,misao sa posebnim potrebama,da je zbrinem i odagnam,ili sacuvam za buduci sat..koracam ulicama svoga kvarta,sto uglavnom ne i radim jer nisam ljubitelj schetnje ni u kom smislu..eventualno ako imam neku ciljnu destinaciju,u suprotnom...tumaranje,besciljno,koje ljude opusta,meni stvara nedoumice...i nigdje me ne rasterecuje.

Cujem zamor prolaznika,posmatram ih povrschno da ne bih oobracala paznju na osvjetljene kichaste izloge,chiji su eksponati bitni i nebitni elementi materijalne svakodnevnice i koji se uglavnom svode na megalomanske prohtjeve nezdravih i *gladnih* konzumenata.

Hladno mi je..mada vani i nije toliko...anksioznost il me jednostavno otrovala mediteranska so u kojoj sam rodjena.

*Borovo*...i pomislim...au kako cemo biti gladni ovako neprilagodjeni..i uzvikujem...kako si prozaichna.