8.12.2008 23:38

Sjedim u nimalo prirodnom polozaju.Temperatura u sobi nije prijatna vec stedimo struju.Miris krusaka se mjesa sa mirisom prepecenih kostanja.Navlacim rukave preko vrhova prstiju drzeci ih palcevima i stavljam sake pod stopala.Glavu zavlacim u sto dublji dzep kopajuci po sjecanjima.To vec citav dan radim...ochigledno je da i nisam najzadovoljnija trenutkom u kojem ipak,rekla bih,uzivam.

Nakon par probranih trenutaka proslosti sada pretopljenih u obrise jako povrsnih i sjetnih osmjeha,razmisljam o nezadovoljstvu.Covjek je po prirodi nezadovoljno bice...jedna od teza poput njoj slicne *Covjek je po prirodi radoznalo bice* .

Gasim cigaretu.Ustajem...i zadovoljno se smijem makar na tren prevazidjenom nezadovoljstvu.Istim osmjehom i zubima pregrizem i ono malo pepela...

1.12.2008 15:08
...razmisljam koliko sam srecna sto te imam.Ovo "imam" je po mnogima vrlo posesivna i krajnje neadekvatna rijec...ali znam da te imam...kad ti sanjam na dlanovima,kada me u snu pokrijes a i sam spavas,kada mi skuvas caj,kada bosa hodam po kuci a ti se cimnes,kada me dodirujes i pratis moje obrise tijela,kada me volis,kada uzivas zato sto je meni dobro,kada konobaru trazis led jer se nechuje u mojoj ko zna kojoj chasi,kada povratim a ti mi brises usne,kada chitas i posmatras me,kada ti vidim pogled preko novina,kad cutimo,kad se radujemo,kad mi zapalisch cigaretu,kad me zagrlis a ja nestanem u tvojoj snazi,nacin na koji mi otjeras tjeskobu,kad me zasmijavas,kada me uzimas,kada me prevodis preko ulice,kada s razlogom ili ne mrzis ljude koji me okruzuju,kada slusas kako disem...kad me imas.
26.11.2008 14:28

...s obzirom na tematiku bloga ovo razmischljanje stavljam u ovu fioku.

Provela sam par godina svog zivota u inostranstvu usavrsavajuci se u struci...da zahvalim sreci,talentu i Njegovoj volji...i samim tim imala sam taj luksuz da zivim okruzena ljudima koji imaju takvu sirinu i *moc* nad svojim materijalnim potrebama da mi je ovaj primjer ostao i ostace duboko urezan kao orjentir u vrijednostima.

Zapravo radi se o sledecem...Nakon dugo vremena gospodja Hildegard je trudna.Ona i njen suprug su zeljno ischcekivali dijete.Po struci je ljekar..kada je rodila dijete bila je u 34. god zivota,dakle...zena u punoj radnoj snazi.Nakon mnogo godina samousavrsavanja ,odlucila je da napusti posao i potpuno se posveti djetetu.Ovako jako banalno zvuci,no ovo je jedna od mnogih pozrtvovanih zena koja ulogu majke dozivljava kao najbitnijiu.Navikli smo povuceni zivotom nasih majki i baka(mada rijetko)...opterecenih emancipacijom,obrazovanjem i femi idejama da zena treba da se ostvari u svakom polju...sto nigdje nije problem...naprotiv,no...kada ce doci ta svijest...taj *luksuz* misli da se kao ostvarene,zaista ostvarujemo kao zene kada postanemo majke.

19.11.2008 11:16

...rasijana i bezbrizna,utonula u o koju zaostalu misao,misao sa posebnim potrebama,da je zbrinem i odagnam,ili sacuvam za buduci sat..koracam ulicama svoga kvarta,sto uglavnom ne i radim jer nisam ljubitelj schetnje ni u kom smislu..eventualno ako imam neku ciljnu destinaciju,u suprotnom...tumaranje,besciljno,koje ljude opusta,meni stvara nedoumice...i nigdje me ne rasterecuje.

Cujem zamor prolaznika,posmatram ih povrschno da ne bih oobracala paznju na osvjetljene kichaste izloge,chiji su eksponati bitni i nebitni elementi materijalne svakodnevnice i koji se uglavnom svode na megalomanske prohtjeve nezdravih i *gladnih* konzumenata.

Hladno mi je..mada vani i nije toliko...anksioznost il me jednostavno otrovala mediteranska so u kojoj sam rodjena.

*Borovo*...i pomislim...au kako cemo biti gladni ovako neprilagodjeni..i uzvikujem...kako si prozaichna.

14.11.2008 18:41

....neizrecheno...nepromischljeno i spontano...kada zaboravimo da osluskujemo sebe.Premisa prerasta u misao oplodjena utiskom.Okupirana njome...i dalje ne znam sta zeli od mene...

Realnost....situacija negdje tjeskobna i konfuzna...napeta,ischchekivanje...

Npr. Dogovoreno vidjenje sa osobom x,koju basch ne zelim da vidim i nemam nikoakvo interesovanje za njen trenutni zivot...jer moj nije sredjen...i ne mogu da je zaobidjem jer je vec toliko dugo zaobilazim i stalo mi je do iste....poziv,javlam se...ne moze nikako da iskochi iskrslo joj je neschto.Sklapam slusalicu..odahnem i osjecam kako mi radost obuzima kako glavu tako i tijelo.

Banalan primjer.

Da li nas zelje vode,upravo one nepromischljene,nepozeljene,neizgovorene...ili ....

Sta je sa onim titravim zeljama,punih straha...kolebljivim..kojih i nismo svjesni....

Mrzim kad ljudi izgovore...*i nek ti se sve zelje ostvare*.