....neizrecheno...nepromischljeno i spontano...kada zaboravimo da osluskujemo sebe.Premisa prerasta u misao oplodjena utiskom.Okupirana njome...i dalje ne znam sta zeli od mene...

Realnost....situacija negdje tjeskobna i konfuzna...napeta,ischchekivanje...

Npr. Dogovoreno vidjenje sa osobom x,koju basch ne zelim da vidim i nemam nikoakvo interesovanje za njen trenutni zivot...jer moj nije sredjen...i ne mogu da je zaobidjem jer je vec toliko dugo zaobilazim i stalo mi je do iste....poziv,javlam se...ne moze nikako da iskochi iskrslo joj je neschto.Sklapam slusalicu..odahnem i osjecam kako mi radost obuzima kako glavu tako i tijelo.

Banalan primjer.

Da li nas zelje vode,upravo one nepromischljene,nepozeljene,neizgovorene...ili ....

Sta je sa onim titravim zeljama,punih straha...kolebljivim..kojih i nismo svjesni....

Mrzim kad ljudi izgovore...*i nek ti se sve zelje ostvare*.