Šta je to što nas nagoni na pisanje? Šta je to što nam uvek iznova uliva adrenalin dok prelazimo prstima po tastaturi? Nije bitno, da li se radi o poetskim ili proznim delima, o svakodnevnom dnevniku ili pak pukom pražnjenju, otvaranju ventila, u postovima koji možda ni nama po nekada nisu sasvim jasni, ali kažemo sebi, >> Dobro je! Sada mi je lakše! << Verovatno da bi svako od nas imao odgovor, ovakav ili onakav, jednostavan ili mudar, dorečen ili ne dorečen, ali čini mi se da bi ih sve spajala ista nit. Tu noseću nit ili iskonsku želju za pisanjem jako dobro je interpretisao ruski Nobelovac, Ivan Bunjin, rečima:
"Stvari i dela, ako se ne zapišu, tamom se zakriju i predadu se grobu zaborava, a zapisana su kao životom nadahnuta..."
Mi nemamo osećaj svog početka i kraja. I vrlo mi je žao što su mi rekli tačno kada sam se rodio. Da mi nisu rekli, ne bih imao pojma o svojim godinama - utoliko pre što im nimalo ne osećam teret - te bih, dakle, bio spasen od ružne misli, da mi, itekako, za deset ili dvadeset godina treba umreti. A da sam se nešto rodio i živeo na nekom nenaseljenom ostrvu, čak ne bih ni slutio da ima smrti. >> Što bi to bila sreća! << - kao da bih hteo da dodam. Ali ko zna? Možda baš velika nesreća. I da li je baš istina da ne bih slutio? Da se mi ne rađamo sa osećanjem smrti? A ako ne, ako ne bih, dakle, slutio, da li bih voleo život tako kako ga volim i kako sam ga voleo? I da li bih ga dao onome čemu san ga gotovo sasvim, - svome književnom poslu, to jest posmatranju, poznanju i oduhovljavanju svojih stvari i dela, a težnja tome proizilazi, možda, samo iz straha pred grobom zaborava.
Pošalji komentar
Komentari:
...ovo me podjeća na knjigu "tithi zov australije"... pleme o kojem je riječ ne slavi rođendane, godine su nešto što je normalno, svakodnevno, za očekivati... oni slave kad se nešto lijepo i ovo dogodi u životu... kad nešto nauče... savladaju... otkriju... vrijeme je zapravo velika zamka...
Poslao
purplemoon
u
00:08
,
23/6/2006
| Link | |
evo neko vrijeme ja bash ni malo ne marim za to ...vrijeme shto prolazi .
...a lazem
uh kako svrbi kada prolazi
...a lazem
uh kako svrbi kada prolazi
posle 35 svako ima teoriju kako vreme ne postoji...ali ajd da se ne lažemo, stvarno ne postoji....
ja.... "nosim psa sa sobom i pricham tiho."
))))))))
Poslao
vitaminsuper
u
00:43
,
27/6/2006
| Link | |

