ulicama mog detinjstva...
8/3/2007

vec dugo vremena ne izlazim iz auta. cak i one najkrace relacije prelazim kolima. no, danas sam isla pesice, zavrsavala nesto po gradu. vreme je bilo malo tesko, ali prijatno. suncano. prolecno. osvezavajuce. raspolozeno. vracajuci se iz grada, stigla sa do pumpe. odatle se put racva u dva pravca, jednim putem se ide do moje kuce, drugim putem do kuce u kojoj sam odrasla, do kuce moje bake. pozvala sam sestru da vidim da li je tamo.. tut-tut..halo. jel’ si kuci? jesam. stavljas kafu? stavljam! obradovala se i ona, nismo se dugo videle. A odrasle smo zajedno i vezane smo dosta jedna za drugu. sedim malo sa njom, pricamo o svemu i svacemu. silazim kod bake i deke, i sa njima se slatko ispricam.

a onda sam krenula kuci…dobro poznatim ulicama. uspomene su se budile jedna za drugom..krenula sam najdrazom ulicom detinjstva u kojoj lipe mirisu najlepse na svetu…prosla pored kuce chika Mice keramichara. nastavila dalje. sve one iste kuce, sve one iste rupe na trotoaru. svi oni isti ljudi. 'dobar dan', 'dobar dan..kako ste…' ’o,mala, kako si porasla. sta ti rade mama I tata? a baka I deka?' 'dobro su..' osmeh i nastavljam. stizem do moje osnovne shkole. stari kesten je tu, samo je jos veci. i dalje stoje ‘dva srca’, i dalje se tamo prodaju sendvichi i one lepe krofne..i opet isti ljudi stoje tamo. Samo su neka nova deca. nose cvece ucetiljicama i nastavnicama. nisam odolela, a da ne kupim krofne. iste su. prolazim pored onog lepog drveta koje cveta dvnom ruzicastom bojom. a onda, nailazim na one narandzaste male bobice kojima smo se gadjali i koje prave uzasne fleke. kako su samo mame mrzele da peru sve to..a ispred one prodavnice kafe stoji onaj isti chovek sa onim ogromnim stomakom koji je I onda stajao tu. i sve je nekako isto, i sve je nekako ostalo tu, kao da je vreme stalo, i moj osmeh i sunce..i sve je nekako setno i milo i drago i sve je nekako….bilo moje. sada je red na neke druge. polako dolazim do moje zgrade. gvozdena vrata (ova se ne otvaraju lepom rechi, vec snagom), mrak u hodniku. skidam naocare, i vracam se u realnost. stizem kuci, otvaram rokovnik da vidim sta je ostalo od obaveza za danas. put kroz moje detinjstvo je zavrshen.

Objavio pepeljuga u 16:03 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

mene uvek rastuze ta secanja,i te ulice...i ti ljudi koje sretnem nakon nekog vremena
i ja se josh uvek vrlo dobro secam mirisa iz moje osnovne..i jednog kestena...i ...
ma opet neka nostalgija...;(
Poslao Freeda u 17:49, 8/3/2007 | Link | |
kako si ovo divno napisala..budi uzdahe i u meni..brava pepeljuga ))
Poslao vanessa u 22:04, 8/3/2007 | Link | |
freeda..znam, kako bude uspomene... kiss
vanessa..thanks kiss
Poslao pepeljuga u 00:56, 9/3/2007 | Link | |
chesto se vracam..
Poslao ff u 01:03, 9/3/2007 | Link | |
ja se trudim da se ne vracam..bilo je mnogo lepo, bilo je cisto i naivno, bilo je decije.svet je izgledao lepshe. i onda boli. svaki udarac sadasnjice jos vise boli, kada se setim svega. jurke, pa prve ljubavi, pa zmurke, pa igranje sa sestrama...pa miran zivot bez obaveza bez juranjve bez cimanja.
i jos nesto...tada je vise nas bilo na ovom svetu...od tada su ga mnogi napustili.
i zato ne mogu.
zato ne prolazim ni tim ulicama.
Poslao pepeljuga u 01:06, 9/3/2007 | Link | |