3.6.2009
dvadesetica
Giu nisam video dugo. Posle putovanja kroz prošlost neke mediteranske zemlje ona je nestala. Ne znam da li ju je život poterao na dobru ili bolju stranu. Gia voli putovanja. Donosi uvek mnogo slika iako fotoaparat ne vadi iz hotelske sobe. Evo, na primer, posle njenog putovanja u Palermo video sam vulkan koji je pred erupcijom. Uplašio sam se. Posle Španije video sam Mandras i Kralja. Reči koje Gia koristi su obične, jasne. Boje su osnovne a svaka rečenica ima kraj. Giin profesor crtanja je pristao da nacrta njen akt mada se njen otac ipak tome pritivio na kraju. Bilo je I ludo očekivati da će ugled ustuknuti. Na internetu sam pronašo tu sliku koja se posle nekakve lude noći u hotelu, koje se Gia ne seća, našla na javnoj aukciji na ebay-u. Včasnici slike su je označili kao reprodukciju. Prodata je za 20$. Gia je popizdela. Bol u glavi, šteta u stanu, policijska prijava za uzmeniravanje poštenog naroda koji sutra ustaje rano i odlazi na posao, saznanje oca da se slika njegove gole ćerke nalazi na javnoj aukciji jedog od najsposećenijih sajtova sveta, saznanje do kog je došao sledivši adresu sajta iz mejla koji mu je posalo njegov kolega iz Upravnog odbora, sve to nije se moglo meriti besom od 20$. “Samo dvadesetica za mene!“, besnela je. Posle aukcije bila je slomljena. Počela je da do poslednjeg cvonjka kupuje i grebe lutrije. Otvarala je i pila flaše kokakole, traživši nagradu urezanu na poleđini otvarača flaše. Pratila je svaku ligu i u kladionicama provodila dane. Gia je jedan od onih “Jebem im mater!”. Ti srećnici uvek dobiju nekakvu nagradu, putovanja, pare, dobiju makar zamenu listića. Poslednji put kada me je potrefilo osvojio sam četvorku na loto-u. Iznos 200 dinara. Nisam otišao da podignem novac, bilo me je sramota. Gia bi podizala i trojke. Posle nekoliko simboličnih, zamena, sitniša od prve Danske lige i prodaje debelog zlatnog lanca koji je dobila od svog oca, uspela je da ode u Belgiju. Na svirci, njenog novog komšije Poljaka koji joj je ponudio da brzo skicira posetioce bara i nudi skice na prodaju umesto fotograija, zaradila je prvu dvadeseticu evra. Sutradan je kupila nečiji akt u starinarnici za dvadeseticu i okačila ga o zid. Posle Belgije, kada sam dobio mejl, poslednji put od nje, krenula je u posetu svom ocu. On cevči naftu u Africi. Besan je na Mandrasa i Giu.
poslao pepelinno u 01:49 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
2.6.2009
Sreća( Kišobrani)
Generalno, ovde je život postao zanimljiviji iako se ništa značajno nije promenilo. Nekako, uspeo sam se zanimati posmatrajući svet sa strane. Dosadni svakodnevni život užurbanih kišobrana smotanih u cilindar koji jurcaju po pločnicima opet posmatram iz duboke ilegale, sakriven iza ogromnih sunčanih naočari. Kišobrani me ne primećuju ali ih ja razaznajem od ostalih. Za vreme studiranja, išao sam u posetu zatvoru za maloletnike u Valjevu. Posle toga sam prepoznavao klince kriminalce u redu dok čekam parče šiša( parče neopisivo ukusnog mesa nehigijenske ustanove ŠIŠ Ćevap u Novom Beogradu), dok čekam na zeleno I posmatram pešake koji se vuku preko pešačkog. Prepoznavao sam ih po upadljivo jednakim frizurama, podignutim crnim čarapama I visoko navučenim tamnim šorcevima. Postoji teorija o urođenom kriminalcu. Visoko čelo je jedan od stubova te teorije o fizičkom outlook-u kriminalaca, na čemu je I zasnovana ta idiotska teorija. Kišobrani se razlikuju od drugih ljudi, sasvim jasno. Svaki kišobran može ti saopšti novotariju I zanimljivost svaki put kada te vidi. Bez obzira koliko puta te je video tog dana. Kiša je padala ovde, pa je oblake oduvao vetar onamo, tamo je padala neko vreme čuo sam od jednog kolege kišobrana. On se bio sav raširio pod kišom ali ipak pokise. Razlikuju se među kišobranima mali, veliki, jednobojni i prefinjeni, pocepani, odrpani, stari, kišbrani pripravnici, kišobrani gerilci. Svakakvih kišobranaca ima među kišobranima. Crni su najupečatljiviji. Može se kazati I najugledniji. Crni kišobran odmah uočim među ostalima. Imaju, u glavnom, I metalni vrh. Dobro sam se sakrio od kišobrana, ovih dana… Nema novih ljudi u mom životu, već neko vreme. S njima se lakše borim nego sam kišobranima. Njihova navalentnost je krotljivija. Ovi novi-stari ljudi mi prijaju. …ona nosi majicu sa šorokim crveno-belim linijama preko prednjeg dela. Na leđima nema tekstila. Leđa su joj gola. Prija… Bankovni devizni račun mi se odavno nije oglasio. Obično stigne zvučna poruka u kojoj piše: “Poštovani, obaveštavamo Vas da je izvršena uplata na Vaš račun u iznosu od...”. Istekla je stipendija koju nisam ni zaradio niti sam osmislio put do nje. Samo sam otvorio račun u banci i novac mi je stizao. Zivuckalo se od toga a stigao sam i da se zadužim. Ne mnogo, ali zadužen sam. Privatno i beskamatno, bar. Sakriven, juče sam jeo letnju tortu. Bila je hladna. Ne uživam u hrani toliko da bih o njoj mogao pričati satima. Ako sam gladan bitno je da više ne budem. Način? Nije bitan. U lenjim danima vojske, klasić mi je rekao da jedno pivo ima težinu tri sarme. Kuvali smo sarmu svaki dan. U dva lonca. Pivo kao pivo. Nisam nikada postavljao pravopisnu razliku između piva. Jelen sam uvek pisao kao Jagodinsko a Beks ne znam kako se piše. Mogao bih ukucati to u Google-u ali opet, piću pivo bez obzira na njegovo ime. Dok je danas padala kiša razmišljao sam o Lasyboy-u. “To je ona američka fotelja.“: objašnjavao mi je Marković pre neki dan. „Imaš i dodatak sa frižiderom pored, u naslonjaču. Ne pomeraš se, praktično.“. Pomerio bi se odatle ako ti se pripije određeno pivo? Ja, ne. Lejzovao bih najlejzije. I da, sigurno ne bih gledao televiziju jer sreća zaobilazi prosečnog gledaoca televizije ili čitaoca dnevnih novina. U govnima smo, i dalje, samo sada su nekako sočnija. Nisu onako tvrda i gusta nego razvodnjena. Kao loš špricer. Na televiziji, isto, prepoznam kišobrane. Još kada ih potpišu zanimanjem... čestitam sebi na moći prepoznavanja. Stan je pun kikirikija, ona ga tamani kao blesava. I, upravo je pročitala ovaj red iako ne čita dok pišem. Ne voli kišbrane. Sreća...
poslao pepelinno u 17:55 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
26.4.2009
prepad
Bilo je to na jednom brodu. Sa šetalista su ljudi mahali nama koji smo čudno igrajući na palubi broda pozdravljali jutro. još pre dva sata sam počeo da je gledam. nisam siguran u stabilnost moje nestabilnosti. krenuće samo. možda ću povratiti. nisam... nemam ni žvaku. imam na sebi nekakvu rusku košulju. dao mi ju je Pedja. nema kragnu. čudna košulja. ona je zgodna. vrlo. u nosu osećam miris tog broda. sećam ga se mirisom, uvek. raznih je nijansi. ponekada bude loše nijansiran. ima nekakvu belu haljinu. široka je i laka. a dok se pomera, s leve na desnu nogu, na haljini se ocrtava njeno pravilno dupe. filmski pravilno. ne upoznaje mi se, još. hoću da je gledam. u mojim kolima smo. "ona je ušla uz: "e, baš sam luuda!"" .[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=cEMdx4Ia8yc&feature=related] nisam uzeo broj njenog telefona.
poslao pepelinno u 02:08 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
19.4.2009
za malo
Nestanak stuje u ulazima broj 72,74 i 76 je bio posledica mog uticaja na spoljašnji svet. Otvorio sam vrata namerivši da se na brzinu, u bade mantilu i papučama na nogama odšunjam do prvog sprata gde je kutija sa osiguračima. U hodniku srećem dve komšinice. Nije baš da smo se sreli. One žive na jednom a ja na drugom kraju hodnika. Dugačak je hodnik. Gledam ja njihove siluete u mraku a gledaju one moju. Ja u bade mantilu izigravam Zoroa a one u frci što su otvorile vrata. Ćutim i gledam u njih. Povremeno zamahnem jednom stranom otkopčanog bade mantila. Tišina. Bade mantil je bele boje, nije moje veličine-kratki su mu rukavi i izgledam kao serijski ubica u mraku. Serijski ubica u mraku zvuči kao naziv filma ili već. Ono... dasa se pojavljuje u dugačkom hodniku zgrade, na sebi ima samo bade mantil a ispod njega neobuzdanu želju da te siluje. Još je mrak. O, da! On je i ugasio svetlo u celoj zgradi, u sva tri ulaza. “Sad ću da vas jebem!”, viče manijak u belom bade mantilu i kreće ka dvema devojkama u drugom delu hodnika. One su se usrale, vrište, pokušavajau da pobegnu ali su im oduzete noge od straha. Manijak prilazi, pojebe jednu pa drugu. Tu u hodniku. Obe se oduševe i već sutradan su u hodniku orgije stanara sva tri ulaza. Veseo komšiluk, reklo bi se. “Dobro veče, komšinice.”, kažem. “Izgleda da nema struje samo u našem ulazu. Čini mi se da ulaz do nas ima struje.”, jedna od njih cvili. Krećem nešto da serem I ponudim se da strčim do razvodne kutije I nešto uradim sa osiguračima. Tri pripite glave izviruju iz mog stana i jedna od njih viče na sav glas:” Šta je ovo ljudi! Šta je ovo ljudi?!”. Zgrada ne odgovara. Ovo je geto a geto voli kada je teško! Gde sam ono stao? Da, brzo navučem gaće i trenerku, zamahnem bade manilom i odletim do razvodne kutije, ostavljajući komšinice u potpunom rastrojstvu. Pružaju ruke prema meni, dozivaju me na još jednu turu vrhunskog seksa ali ja ih odbijam rečima:” Što opštije to važnije! Interes zajednice na prvom mestu”. One mi kliču. Došla je struja kroz pet minuta. Prespajali su nas na drugu električno-crpnu stanicu. Video sam u Beogradskoj hronici.
poslao pepelinno u 20:10 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
26.3.2009
Imitacija
Sedišta kombija kojim je putovala do aerodroma bila su nova kao i ceo kombi. Vlasnici su ga nabavili skoro. Saobrazno napretku tehnike, proizvođač ovog modela, je kombi dodatno opremio sedištima-masažerima. Putnici bi uživali tridesetak minuta, koliko bi uobičajeno trajao put do odredišta pa bi se onda ležerno prepustili kapetanu aviona. Tog dana, uz jubilarni stotu vožnju kombijem, putnici su uz masažu dobili i veliki paket slatkiša. Većina se radovala paketima iznenađenje a bilo je i sumljičavih koji su se čudili ovakvom gestu. Uglavnom, niko paket nije odbilo niti vratio. Vožnja se tog stotog puta odužila. Desio se peh. Puka je guma. Dok su vozač i suvozač menjali gumu u kombiju su šušale ambalaže slatkiša koje su putnici halapljivo jeli. Guma je brzo zamenjena i put je nastavljen. “Vode, imate li vode?”, čulo se iz zadnjeg dela kombija. “Na žalost, ne, gospodine.”, rekla je promoterka stote vožnje luksuznim kombijem. “Pa da, prvo ste nas natovili slatkišima i ožedneli a sada nam nedate vode. Skapaćemo. Kakva usluga, bože moj.”, bunio se jedan srednjovečni putnik. “Gospodine, izvinite ali to su ukrasni paketi. Slatkiši nisu pravi. U pitanju je imitacija. Niste ih valjda probali?”, uplašeno reče promoterka. “Probao? Pa, pojeo sam celu kesu. Zašto nam niste to rekli?”, viknu čovek. “Upravo sam htela to da Vam saopštim svima. Samo što me je pozvao koridnator ove akcije. Ja nisam, stvarno, znala. Nisam otvarala pakete. Izvinite, molim Vas. Greška je u pitanju. Da li je još neko od Vas pojeo sastojke paketa?”, pitala je okrenuta ka putnicima. “Šta!! Vi niste normalni. Moje dete je upravo pojelo i drugu čokoladu iz paketa.”, besnela je jedna žena čupajući iz ruku svoje debele ćerke čokoladu od 300 grama. “Nisma ja kriva. Sada mi je kordinator javio.”, objašnjavala je devojka. “Znate šta? Ako mom detetu ne bude dobro Vi ćete me odvesti do tog Vašeg kordinatora i ja ću mu glavu otkinuti. Je l’ Vam jasno?”, nastavila je besno žena. “Izvolite, stigli smo.”, rekao je vozač novog kombija. Putnici, u žurbi, krenuše kao vratima sa paketima u rukama. “Divan gest, draga. Pustite… ljude iz predgrađa nikada nećete naučiti redu. Nemaju ga, nemoguće ih je naučiti tome.”, došapnu jedna žena promoterki na samim vratima. Devojka se kratko nasmeja i nastavi se izvinjavati svakom putniku ponaosob. Dan je bio sunčan ali se s mrakom dovlačila i gusta magla. Bela masa je prekrila ceo grad i aerodrom. Letovi su bili otkazani do daljnjeg. Debela klinka, još uvek umazana ostacima imitacije čokolade oko usta, saopšti svojoj majci, još uvek unezverenog pogleda, da je boli stomak i kako mora da kaki. Majka ju je uhvatila za ruku i obe preleteše preko velikog hola ka natpisu “toilete“. “Sama ću.”, rekla je debela devojčica kada joj je majka krenula skidati odeću. Devojčica je već bila poodrasla pa majka odluči da je pusti samu. Kada je ušla u kabilu, zaključa vrata. Poče puštati vodu s vremena na vreme i oponašati zvukove koje je njen otac ispuštao pre nekoliko dana kada se vratio sa poslovnog ručka. Vešto je, skoro nečujno, izvukla kesu bombona koju je uspela neopaženo da strpa u svoj mali ranac. “Dobro si?”, pitala je majka debelu devojčicu. “Mhm.”, odgovori ona. Kesu sa bombonama opet sakri u ranac, iskoči ispred vrata i reče:”Gotova, mama.”. Let 1654 je najavljen preko razglasa I majka i njena debela ćerka krenuše ka izlazu 14. “Mama, boli me stomak. Moram da kakim.”, reče debela devojčica, držeći se za stomak. “Sada si odande izašla. Ne izmotavaj se. Polazi!”, besno je rekla njena majka. Kada su sele na svoja mesta u avionu, devojčica je već bila prebledela. Majka je zamolila stjuardesu da joj pokaže put do toaleta ali stjuardesa to odbi jer je kapetan upravo zamolio sve putnike da ostanu na svojim mestima i da se vežu. “Njoj je muka. Jela je čokoladu. Greškom...”, rekla je majka debele devojčice. “Gospođo, imate dete. Deca nisu svesna svojih postupaka. Ona, dakle, ne greše. Vi grešite. Molim Vas sada sedite. Pozvaću Vas čim kapetan dozvoli.”, ljutito reče stjuardesa. “Molim Vas, boli je stomak.”, opet reče majka debele devojčice. “Rekla sam Vam, molim Vas.”, ponovi stjuardesa. Stanje debele devojčice se pogoršavalo. Više nije gubila boju lica već je dobila novu, zelenu. Uskoro, počela se gušiti a onda je prestala disati. U žamor glasova nervoznih putnika, posle obaveštenja da se let opet otkazuje do daljnjeg zbog magle, jauk majke debele devojčice se samo ulio. Sasvim neprimetno. Kada je stjuardesa došla kako bi proverila da li su svi napustili avion zateče majku nad mrtvim telom devojčice. “Izvinite, molim Vas. Tek sada su nam javili da je let otkazan.”, reče uplašeno stujardesa.
poslao pepelinno u 19:48 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
20.3.2009
Republika Penzija
Koncentrisan na dekoncentraciju živim nasmejan ali nailazim na prebrodiv probem. U pitanju je dekoncentracija koju u meni izazivaju koncentrisani. Zvao sam danas Biro za nezaposlene. Ta institucija, osim što omogućava arčenje interneta besplatno, po ceo dan, sa radnom knjižicom u kojoj je upisano da ne radim i jednog besplatnog kursa, koji se ne održava jer nema dovoljno zainteresovanih, ima neverovatno nesiguran sistem. Generalno, u poslednje vreme tokom transformacije, iz brkate šalteruše u nasmejanu i našminkanu, ljubaznu gospođu srednjih godina, često čujem pred šalterima “pao je sistem”. Danas me je biro-girl iznenadila. Kada sam joj rekao da treba da zakažem razgovor sa njom ona mi je odgovorila “upravo sam izašla iz sistema. Pozovite u ponedeljak pa ćemo to da rešimo.”. Yo, sestro! Uđi u sistem, god damn! Nisam stigao ništa da joj kažem jer je vrlo brzo izašla iz telekomunikacionog sistema, spuštanjem slušalice. To ti je Srbija, danas. Sistem napusti ko kako želi. Ok, možda sam malo preterao. Ipak, jedan je posle podne. Njeno radno vreme počinje, sigurno!, od pet, sa prvim kukurikom pevca. Jasno je 5+8( predviđeno radno vreme)=13. Stvarno sam se opustio. Biro-girl mora da se odmori i pripremi za sutrašnji Veliki ulazak u sistem. Sistem je to. Ženo, nemam posao, znaš. Pa sam u fazonu da bi tvoj ulazak u sistem meni možda pomogao da ga nađem. Znaš, ti samo treba da ukucaš svoj username i pass i eto te u sistemu. Username je gornja a pass donja prazna kolona, fuck! Opet, sistem je to. Ko će ga znati. Možda ima još praznih polja, crta, preduslova, znojenje i napora koji se moraju odraditi. Ne, Srbija je divna zemlja. Stvarno divna. Juče sam čuo, na vestima b92, sa sve ozbiljnim glasom i onom tenzija-muzičkom podlogom, da Srbi troše 40% više nego što zarade. Što praktično znači da ja trošim 40% više od ničega. A?! Reci... Baš sam dasa. Srbija je divna zemlja. Sa potvrdom da sam nezaposlen od sutra mogu da pazarim u SOS radnjama. Socijalni slučajevi i ja sutra u redu za kukuruz kokičar. Penzionere ne računam. Oni mogu u ovoj divoj zemlji sve. Mogu da se voze za džabaka u gradskom, idu preko reda, manje palaćaju komunalije i svašta nešto još. U mojoj zemlji, Zemlji penzionera- stručnjaka za zaokužiti pogrešnog na duže staze, mlađem od 65 godina ostaje SAMO da se prilagodi. Oni su izgradili sistem koji je naravno sada zasnovan na njihovim potrebama. Ne putuju, ustaju rano i pravac u red za... bilo šta, usput tu je i časica razgovora. Mislim da su penzioneri opsednuti rastom, pardon stalnim rastom penzija. Pobogu, nisu radili poslednjih 10 godina svog “radnog staža” nego su išli na usrano „radno mesto“ da kuvaju kafe i ogovaraju stečajnog upravnika a kada je kafe nestalo sa rafova počeli su da se dovijaju. Bugarska, Mađarska ovo ono. Svako jutro, ubeđen sam, zahvaljivali su se Fidelu jer nas podržava. Preko Kube dolazila nam je kafa iz Brazila. Tu kafu su prepakivali u C market-u jer su morali da izvuku kesica sa kokainom koje je Fidelov sin iz 30 braka slao kao mali znak pažnje Marku, sinu pedsednika u penziji. Penzioneri, jeb’o Vas Vaš sistem i Vasa zemlja. Jebala Vas Vaša ograničena ponuda TV kanala. Objektivno, koliko je kanala potrebano jednom prosečnom penzioneru? Dva! Tijanić Prvi i Tijanić Drugi Njegoš. Na Tijanić Prvom ide Dnevnik 2 i Baba-selo-češe-gori a na Tijanić Drugom skupština. Sve tu ima. Gotivan je taj Tijanić. I Tijanić Prvi i Tijanić Drugi Njegoš. Baš gotivan. Treba organizovati izbore za Tijanića. Pravo glasa bi imali samo penzioneri. Pa onda da vidimo ko će da pobedi. Treba ipak našim starijim sunarodnicima omogućiti nekakvu radost u danima dokone penzije. Izbori, burazeru, to je rešenje! Pa kada se baba i deda vrate sa birališta na kome su zaokružili Tijanića i shvate da je njihov kandidat Tijanić pobedio na izborina za Tijanića, sreći nikad kraja. Živeo Tijanić! I Tijanić Prvi i Tijanić Drugi Njegoš. Svi živeli, hik! Otežavajuća okolnost u Penzioner zemlji je činjenica da nikada više njihov kandidat, na onim drugim poluozbiljnim izborima za predsednika i skupštinu Republike( naravno, jer se Monarhija pamti samo po zlu iako je ne pamte), nikada neće pobediti. E sada, mora i tu nešto da se uradi. Šta ako ta masa penzionera bane na ulice. Hitna pomoć bi bila prebukirana od overavanja. Pneumo-vaskulo-orto-matopeja na ulicama. Haos, pravi haos. Zato moraju da imaju neku vrsu mažioči izbora. Izbori za Tijanića su rešenje, ja mislim. Ili izbori za Dačića ili Krkodedića, to bi bilo kul, skrooz. Napravili sistem kod šnajder Vidoja i to šljaka, evo i dalje. Sada nekako počinjem da imam razumevanja za Biro-girl. Izašla žena iz sistema. Da bi se vratila u sistem( čitaj dramatičnim tonom) sigurno joj pored username i pass-a treba i broj socijalnog, penzijsko, zdravstvenog kartona pa broj parcele na Novom groblju i to nije nikakav garant da će Biro-girl ući u sistem. Mora da se, u redu sa penzionerima, izbori za svoje mesto u sistemu. Tu se primenjuju različite tehnike. Tehnika “samo kenjaj”, tehnika “guraj, ajde, ajde”, tehnika “ajmooo sredina, ima mesta još”… Ih, sistem je to. U ime svih nas iz 70 i neke za zakletvu bul-pitu ja spev’o sam stih. Ja psujem sistem i penzose neke jer skontao sam trik. Za Tijanićaa glaaaas.
poslao pepelinno u 14:49 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
18.3.2009
baš je svima kul
Danas sam video bilbord kojim predsednik opštine čestita 8. mart. Uvlači se u dupe ženama. Opak dasa kad ga se setim. Kokain mu visi iz nosa, u glavnom. Proćelav je, mislim da još uvek sriče slova svoga imena ali ime partije zna na pamet. Valjda su te reči, i eventualno “Plovi patka preko Save, nosi pismo na vr’ glave”, jedino što je naučio na pamet. Ostalo radi sa razumevanjem?!?! Gistro!!! Lako je njemu nije se zamarao knjigom, učio formule napamet, redove ponavljao danima. On je naučio ime svoje stranke I sve je lako tada. Pazi sad! Moj ortak iz srednje. Učlanio se u SPS, juna ’00. Prosperitet, brate. Nove škole, crkve, mostovi, namunjeni putevi po Srbiji, šarene vesti, ispod ruke ovo-ono. Ode čovek u Austriju na skup socijalista ili socijaldemokrata. Jebem li ga. Tamo sve za dž. Pivo se mazalo na hleb a ideologija ostala ispred socijalističke menze, dobro opremljene doduše. Tu escajg za 54 osobe, Če na zidu. Ovaj moj paćenik nije znao ko je Če. Zna da ga jedan od njegovih ima na zidu, vid’o na televiziji. Pitao me ko je partizan sa berom? Ja mu rekao da je bio jebač i revolucionar a onda se on malo nakostrešio. Na tv-u, revolucija tada nije bila u modi. Vrati se ortak sa “Samita“. Počne da se hvali kako je ždrao kao svinja i da ništa nije platio a ja mu kažem kako svaki osuđenik na smrt ima poslednju želju i da ju je upravo iskoristio. On se samo debelo nasmeja. Uskoro, padne Onaj njegov pa dođoše Oni naši pa ortak postane član DS-a, uspešan već privrednik u sektoru vecepapirologije pa magistrira ubrusologiju. To mu je posao. Da se lepo obriše. E, sada. Ti njegovi a nekada naši mu ponude mesto direktora kulturnog centra. Ovaj se razmišljao. Šta će, do sada je pravio klonja papir i ubruse. Skonta on, upiše školu za “menadžera preko noći“ i postane Menadžer u kulturi. I tako, obožavalac Aske i vuka postade direktor kultunog centra. Njegov gazda čestita 8. mart na bilboru roze pozadine, i u opšte, na bilbordu koji podseća na žeski polni organ. Da ne psujem iako bih ga rado oterao u istu. Ulica Otvorenog srca opušteno preraste u ulicu otvoren bulje sa otvorenom ponudom na zaključenje ugovora sa njegovom “Gajbice” firmom za brisanje pozadine bilborda. Baš je svima kul.
poslao pepelinno u 02:00 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
17.2.2009
Sindikat
http://pepelinno.wordpress.com/2009/02/17/sindikat/
poslao pepelinno u 18:56 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
5.2.2009
Umuljano
Novi dan. Posle lošeg sna zurim u plafon. Alarm mobilonog telefona je odustao od mene. Ponavljao je jutarnju melodiju na svakih devet minuta a ja sam uporno pritiskao snooz. Na kraju, baterija se iscrpela. Telefon se isključio i više nije privlačio moju pažnju. Ne podseća na obaveze. Glupa mašina, ne odustaje dok joj ne narediš suprotno. Bar je ona savladiva. San koji mi svake noći, već nedeljama, dolazi u nastavcima postaje vrlo naporan. Isti ljudi, ista scenografija. Želim prestati sanjati . Skroz. To se da kontrolisati nekako, siguran sam. Mada, koliko god se trudio da ne sanjam naranžastu boju i ljude pod kišnim kabanicama, ne uspevam. Kiša uporno, i dalje, pada. Ljudi pod kabanicama naranžaste boje prilaze jedni drugima i nakratko popričaju. Ne razaznajem njihove dijaloge ali se uvek završavaju rukovajem i kratkim osmehom. Ljudi pod kabanicama onda nestaju. Prosto nestaju. Noćas je sasvim zgodna devojka pod kabanicom ušla u radnju, ispred koje je nakratko pričala sa jednim prolaznikom, pod istovetnom narandžastom kabanicom, i nije odatle izašla. Ispod kabanice nosila je kratu suknju, narandžaste boje, a njene grudi su kiptele ispod narandžaste bluze, dubokog izreza. Nisam uspeo da vidim njeno lice. Pokušao sam, zumirao joj lice u snu ali nisam uspevao nikako da izoštrim sliku. Ušla je u radnju a ja sam je čekao ispred. Uskoro je tuda prošao neki klinac, pod narandžastom kabanicom, osvnuo se na čas, pogledao me i otrčao kao da je bio uplašen onim što je video. Zakoračio sam ka njemu ali su njegovi kratki koraci bili neuhvatljivi za mene. Vratio sam se i stao ispred izloga radnje u koju je devojka ušla. Nije bio nikakvog posebnog razloga zašto bih baš tu devojku čekao. Bil a je istovetno odevena kao ostale žene iz sna. Nipočemu posebna. Iste takve grudi i noge video bih kada god bih se svrnuo oko sebe. Ne znam zašto sam baš nju čekao. Na vratima, ispod nalepnice “GURNI-VUCI, SVEJEDNO JE”, visilo je o nekakvom stikeru, parče kartona nevešto isečenog po ivicama a na njemu je bilo rukom napisano “ZATVORENO”. Nisam ni pokušao da otvorim vrata pa ko bi? Piše “ZATVORENO”. Samo sam čekao. Ne znam koliko je trajalo moje čekanje. San se valjda ne da vremenski okviriti. Dok sam uporno čekao ispred radnje, tuda su prolaznici hodali sasvim mirno. Bio sam siguran da će mi neko prići. Nekakva skitnica bar, beskućnik i zatražiti mi sitniš. Niko mi nije prilazio. Jasno sam mogao razaznati debele od mršavih, zgodne od običnih, lepe od neupečatljivih pod tim kabanicama narandžaste boje ali ni sa kim nisam mogao zapodenuti razgovor. Čim bih se približio nekome, lice bi mu se zamuljalo. Činilo mi se kao da neko četkicom razmazuje lice onih kojima priđem. Život “bezličničnih“ stanara mog sna teče samo u jednom smeru. Ljudi ulaze kroz vrata prodavnica, zgrada, garaža ali ne izlaze odatle. “Sačekao bih sa Vama ako Vam ne smeta.”, reče mi umuljano lice. “ Ne smeta. Samo, čekate bez veze. Niko ne dolazi, svi samo odlaze.”, odgovorih. “Dakle, smeta Vam da sačekam sa Vama? Zašto ne kažete tako?”, ljutito će umuljano lice. “Ne, ne smeta mi da sačekate sa mnom. Ja samo čekam. Šta smeta da i Vi čekate, tu pored?”, odgovorih nadajući se da umuljano lice neće otići nakon moje neplanirane grubosti. “U redu, ali ako Vam zasmetam ja ću odmah otići.”, nastavi umuljano lice. Dugo nisam imao hrabrosti da započnem ikakav razgovor sa neznancem plašivši se da bih ga opetao od sebe. “Ne vredi, ovde niko ne izlazi. Svi samo ulaze i odlaze nekuda. Nemoguće je da ne primećujete takve stvari. Niste valjda slepi?”, rekao sam posle nekog vremena spreman na njegov odlazak. Nisam više mogao da se suzdržim. “Da, ja sam slep pa šta?!”, besno će umuljano lice. “Izvinite, ne vidim Vaše lice pa nisam mogao to ni predpostaviti. Oprostite. Nikada se ne bih tome podsmevao.”, izvinjavao sam se. “Možda bi ste trebali da odete lekaru. Oftamologu. Ne vidite dobro. Ja nisam slep od rođenja. Posle nesreće koja mi se dogodila, pre desetak godina, ostao sam bez tog čula.”, reče. Bi mi čudno jer je umuljano lice najedenom postalo prijatno ali mi je svaki razgovor prijao. Ne pričam u snu ni sa kim. Ovo je prvi put. Svi beže od mene i odlaze nekuda odakle ne izlaze. “Oftamolog? Možda, ali ja u stvarno svetu, mislim dok ne spavam, vidim sasvim jasno. Čak! Ubeđen sam da imam odličan vid.”, rekoh. “Kontrola nikada ne škodi.”, odgovorilo je umuljano lice sasvim smireno. “A Vi, da li Vi sada sanjate ili ovde živite?”, upitah. “Sanjam? Kako to mislite? Gde ovde živim? Ne razumem.”. “Vidite, ja sada spavam I sanjam. Tako već nedeljama. Sanjam istu ulicu, zgrade, narandžaste kabanice i ovu odvratnu kišu.”, rekoh. “Ne sviđa Vam se ovde? Pa, probudite se, čoveče. Idite odavde.”, rekao je. “Ne mogu. U mom svetu se ne budiš iz sna kada poželiš.”. “Nego? Kada I kako se probudite u Vašem svetu?”, upita. “Ne znam. Nikada o tome nisam razmišljao. Samo bih se svaki put probudio iz sna onako sam.”, rekoh. “Zanimljivo. Odlazim ja onda. Vi ćete ostati sami pa se probudite. Ovde Vam očigledno ne paše. Prijatno.”, reče i ode. “Da, prijatno.”. Zveckanje ključeva, okret ključa u bravi ulaznih vrata I tiho zatvaranje vrata čujem svakog jutra. Moje prve komšije se bude pre svih ostalih I odlaze na posao. Zurim u plafon. Ne želim opet da zaspem. Znam, sanjaću narandžaste kišne kabanice i ljude koji odlaze. Ostaću budan sve dok ne zaspem.
poslao pepelinno u 18:17 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
27.1.2009
Gabrijel Deo II ( Ringlov)
Nekoliko nedelja posle prve jesenje kiše, poslali su me roditelji na more. Bio sam bolešljivo dete. Bronhitis, kažu. Te jeseni sam bio srećan, iako vrlo bolestan. U stvari, uvek sam bio srećan kada sam boravio u kući od Ostrvskog kamena. Dane sam provodio šetajući uz more. Nisam se dosađivao. Kako bih? Svake večeri odlazio bih do velikog trga i tamo sedeo nekoliko metara, skoro krišom, od moreplovaca i slušao njihove priče. Tu i tamo, neko od njih bi me pozvao da im priđem, sednem pored njih. Bio sam sramežljivo dete pa sam to odbijao pravdajući se time da moram doma jer je kasno. Onda bih se popeo skalinama do gorenjeg groblja koje iako daleko od Trga uz pomoć vetra postane noću, u tišini, centar reči celog mesta. Jedne večeri tako saznah za nesreću doma Davidovića. Stari Davidović je bio trgovac i jedan od imućnijih žitelja tog dela zaliva. Svet ga je poštovao, deca ga se plašiše a žene ga obožavaše. Jedne noći, pripit od pesme i belog vina pošao je doma stepenicama. Pred vratima čekala ga je devojka koju nepoznavaše. Srati Davidović stade pitati ko je I odakle je. Devojka mu reče da je ona kći Kralja noći i da je poslata kako bi se loza Davidovića nastavila. Stari Davidović se rastrezni u času. Nikako ne bi mogla znati tu stvar. To niko nije znao. Niko nije znao da Stari ne može imati decu i da će se loza njegova ugasiti njegovom smrću. “Ko ste Vi? Kako znate? Odakle…?”, vešto skrivaše strah Stari. “Rekoh Vam, kći Kralja Noći.”, mirno odgovori devojka. Stari poče nuditi novac i bogastvo kako bi izvukao živu glavu, očekujući iz tmine lopove. Devojka ga uhvati za ruku i uvede kroz veliku, zelenu kapiju. “Ime tvoje familije će te nadživjeti ali moraš pristati da tajnu ove noći viječno čuvaš.”, reče devojka. Stari pristate odmah. “Pažljivo! Ako tajna ne bude sačuvana ono što ti darujem biće ti oduzeto.”, upozori ga opet. Starom bejaše važno da ga neko nasledi, ponese prezime i da se pare ne rasture po smrti njegovoj pa prista. Te noći nastade Gabrijel. Po povratku sa puta, iz Italije, sa sobom je doneo beli svežanj a u njemu Gabrijela. Reče da je to dete njegove sestre koja je preminula i da se on ima starati o detetu sada jer je samo. Od rođenje svoga tako Gabrijel posta ničiji i tuđi. Tako veleše moreplovci, tako čuh. Te jeseni more je pobesnelo. Plima je vladala a stari su se prisećali kada je tako bilo. Nemogaše se setiti. Do stepenica bile su privezane barke jer se drugačije nije moglo otići do trga koji je i sam bio pod morem. Odatle su velikom barkama prevoženi dalje oni koji su imali posla u gradu a ostali su se preselili u gornji deo naselja. U kući od Ostrvskog kamena te jeseni živeli smo moj otac, majka, Stjepanovići, cela familija i ja. Stjepanovićima je more zarobilo dom nekoliko nedelja pa se kod nas skućiše. I u drugim kućama beše tako. Sedeo sam na stepenicama, tik do mora a Gabrijel na velikom zidu kojim je bilo opasano dvorište doma Davidovića. Nismo pričali. Samo bi se jedan drugome javili kada bih ja sedao na dno stepenica a on na zid. Gledali smo u more i ćutali. “Bježite dijeco, stiže veliki val. Odnijeće vas sobom.”, vikao je neki dan pred kraj godine stari Joco. Ja se uplaših i otrčah kući dok je Gabrijel sedeo nepomično na zidu. Val je udario svom silinom o zidove koje sruši i povuče Gabrijela sobom. Stari Davidović od tada ne priča ni sa kim a ako ga neko i pitao za zdravlje ili tugu, on bi samo odgovorio kratko: “ Ne pitaj me ništo, ne govori mi ništa jer tajnu ne umijem čuvati.”.
poslao pepelinno u 17:56 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Posalji komentar
26.1.2009
Gabrijel
Danas su se stepenice koje vode do kuće od Ostrvskog kamena presijavale, pokisle od jutrašnje kiše. Sunčale su se. Valjda samo one blede danas. Ja sam pocrvenelih ramena, tvoja stopala su polupečena od vrelog peska na kome si provela ceo dan. Hodala si po njemu, jedva dodirujući ga. Seo sam otprilike na sredinu dugačkih skalina, zapalio cigaretu, poluzadihan. Zavrtelo mi se u glavi od cigarete. Mačak koji se tuda stalno vrzma, nadajući se okrajku, korici ili mrvama hleba koje padaju sa prozora dok domaćice istresaju stoljnjake, seo je u moje krilo. Kažu da mačke sedaju u krilo onih kod kojih osete nervozu. Nisam bio nervozan danas. Sasvim uobičajeno dosadan i očajan. Nisam bio nervozan, samo običan. Zašto je seo tu nisam ga pitao. Bio je vrlo umiljat pa mi je bilo svejedno. Matora drtina se uvukla celom komšiluku pod kožu. Svi ga barem jednom dnevno pomaze i saopše mu kako je lep i umiljat a on to koristi. Ja, ja s njim obično vodim rat. Stalno nam upada u kuću i dosađuje. Mjauče, vrzma se po kuhinji, skače na najmanje otvaranje vrata frižidera i grebe svojim kandžama po staroj prostirci koju mi je doneo Laki iz nekog sela u Madžarskoj. Rekao mi je da tamo takve stvari užasno mnogo koštaju i da bi bilo najbolje da je čuvam u ormanu. Nema šanse, već tada sam mu rekao. Međutim, moja svojeglavost ne može biti razlog zbog koga bi istu dozvolio mačorčini. Danas je baš bio umiljat, majku mu. Čuo sam vrata Davidovića kuće. Velika zelena vrata sa metalnim zvonom koje se oglasilo po otvaranju. Gospodin Davidović je ćutke izlazio. Nisam hteo da podignem glavu. Znao sam da mi se ne bi javio iako bi nam se pogledi susreli. Ja nisam jedan od onih koji menja pa što bih sada to radio. Kada se promeni uživaću u promeni. Do tada, stanje ostaje nepromenjeno. Međutim, gospo’ n Davidović uredno, kao da to čini svakoga dana, zastade pokraj mene, kažiprstom zadiže šešir u znak poštovanja i nastavi niz stepenice. Klimnuh glavom na to i nastavih da proničem u mačkovu današnju neuobičajenu umilnost. “Sigurno si drpio nekakvog štakora ili si upao kroz prozor Nikovog doma i oslastio se pečenicom koju čuva za slavu?”, obraćao sam mu se. “Mjau-mjau.”, mjauknu. “Ne bi mi ni rekao da je tako, matora drtino.”. Ugasih cigaretu a utom se vrata doma Davidovića opet otvoriše. Niko nije izašao. Sigurno ih je gospo’n Davidović nevešto zatvorio, pomislih i zakoračih na sledeći stepenik. “Hej, ti!”, čuo se dečiji glas iz dvorišta doma Davidovića. “Da? Ko to zove?”, upitah. “Ja! Uđi.”, čuh. Otvorio sam vrata mislivši da je neko od komšijske dece preskočio donji zid kako bi brao i pa jeo ringlove, i ja sam to radio kao mali, pa sada ne može da se vrati preo zida. Stari Davidović nas je kao decu stalno tužio roditeljima koji bi nas potom grdili jer uzimamo tuđe. Stajali bi tako nas trojica pokraj zida i pokušavali da jedan drugog prebacimo preko zida i tako se spasimo batina i gungule koju bi stari pravio. “Kradete ringlove,a?”, pitao sam još ne videvši ko me je dozivao. “Ne. Ne kradem. Ovo je moje dvorište zašto bih krao!?”, reče glas. Već sam bio ušao u dvorište I osvrtao se ne bi li video tog klinca koji me zamajava. Nisam nikoga video. “Hej, dosta sprdnje! Šta želiš i gde si?”, viknuh. “Ja sam, Gabrijel.”, reče glas. Činilo mi se da je na sve strane oko mene. Kada bih se okrenuo na desno on bi se odjenom pojavio s leva i tako u krug. “Gabrijel? Ne laprdaj I ne sprdaj se s nesrećom tuđom, mali antihriste.”, viknuh. “Ne, to sam ja. Gabrijel.”, opet začuh glas sa svih strana. “NemoguĆe! Gabrijel je nastradao pre deset godina. Ti nisi Gabri nego se spradaš sa nesrećom ove kuće. Uzmi te ringlove koje si stigao stpati u džepove i prođi pored mene do vrata pa napolje. Neću ti ništa. Ajde mali bezobrazniče. Neprimernog li ponašanja!”, besno sam rekao, pokazujući prstom ka vratima. “Ne boj se. Ja sam, Gabri, moj dobri susede. Lijepo je što me se sijećaš. Mislio sam da se mojom srmću ugasilo svako sijećanje na moj kratak hod tlom zemaljskim.”, reče glas, opet dolazivši sa svih strana. Gabrijel je zaista tako pričao, dok je pričao, mislio sam. Kao deci, roditelji su nam branili da se družimo s njim jer je bio čudan. Koristio je reči koje oni do tada nisu čuli da tako malo deteta izgovara. Neki su ga zvali vešcem neki samim đavolom a Lune pijanac se kleo da ga je, svojim očima, video na gornjem groblju, negde po ponoći. Svi poverovaše pijancu pa dete u radnji usluživaše samo odrasli, ostavljaući kusur na pultu, nikada ne dajući mu u ruku sitniš. Sve majke svojoj deci zabranjivaše da se kupa na ponti gde se Gabri kupaše a najzadrtiji narađivaše svojim najmlađima da ga se klone skoz, da mu se ne javljaju, da mu se uklone s puta kada bi ga stretali na skalinama, pijaci ili na trgu. Od malena samo bio među najvišima u društvu. Kada bi preskakali zid doma Davidovića, u nameri da krademo pa slasno jedemo ringlove, ja bih svima postavljao “lopovske” jer svi bejahu ubeđeni da ću svojom visinom savladati sam visoki zid. Često sam ostajao prikovan za zid dok je gospodin Davidović, sa šibom u ruci, koračao ka meni. Udarao bi me a ja sam s vremenom shvatio kako ne trebao da trpim batine i bol bodljigave šibe pa sam se deranjao iz sveg glasa još kada bi ga video kako sa vrata kreće ka meni. “Požar, požaaaar!”, vikao bih. Glave komšijske bi se pojavile na prozorima u strahu od vatrene ale pa kada bi videle kako se sprema šibanje majke druge dece bi digle kuknjavu na Davidovića a ovaj bi mi samo izvukao uši. Istina, trebali su mi meseci da bih to shvatio. Do tada, tur i noge bile su mi jarko crvene. Jednog nedeljnog julskog jutra jeli su mi se ringlovi, kao nikada do tada. Bio sam sam. Popeh se na zid Davidovića i sedeh tamo neko vreme. Sa zida sam mogao, svojim ručerdama, dohvatiti jednu granu ali mi nije bilo dovoljno. Sišao sam u dvorište a kako sam dotakao nogama tlo Ringl-zemlje osetio sam šibu na sebi. Davidović me je lupio po golim leđima i ja jauknuh. Utom, iz kuće izlete Gabrijel i poče plakati. Viku “bježi!”. Starog Davidovića to zbuni, krenu ka svom detetu a ja iskoristih taj čas pa pobegoh kroz kapiju. Plač Gabrijelov brzo utihnu.
poslao pepelinno u 16:07 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar