|
U mene su usle sve sibirske zime!
Na mojim usnama klonule su sve zalopojke ovog sveta. Puna sam svega sto obecava prazninu Ti znas da da te volim i sanjam i cime da utolim zedj za tobom? Cutis... Ti samo znas da cutis i da jednu po jednu moju nadu bacas u vatru Ti samo znas da rasplamtas noci u meni da mi ovlazis oci Ti znas samo da zguzvas moja osecanja i odstranis ih od sebe i da me vidis povredjenu i ponizenu. ![]() A Ja? Sta ja cinim? Iscrtavam tvoje ime na maglovitovm prozoru
i kroz tebe gledam svet. trazim te u zidinama starorimskih gradova kad te vec ne nalazim u prostranim bulevarima. Po plocnicima trazim tvoje tragove u svakoj iskri vidim tvoj sjaj, ma ti si svugde... a i pisem ti neke pesme, pisem i pokusavam da se stopim sa njima. Pisem i vicem, vicem glasom kojim ti nikada neces cuti, moja najuzaludnija ljubavi! |

P.S. Ova pesma mi je osobito draga,
ma bilooo je lepooo,
uzbudljivo... zaista.
Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedju drzanja za ruku i vezivanja za dusu.
I naucis da voleti ne znaci oslanjati se, a drustvo ne znaci sigurnost.
I naucis da poljupci nisu ugovori, a pokloni obecanja.
I pocinjes prihvatati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju,
s ljupkosti odraslog coveka, a ne tugom deteta.
I naucis da sve putove moras sagraditi danas jer je sutrasnje tlo isuvise nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uredjuj svoju dusu,
umesto da cekas da ti neko pokloni cvece.
I naucis da moras mnogo toga pretrpeti.
Da si uistinu snazan,
I da uistinu vrediš.
