U tim piramidama ne mislim da bi otkrića mogla biti pohranjena. U tom nekom prelaznom tunelu sa ovog u ono, nedefinirano. Pa to nedefinirano zalijevam svakodnevno. I kakav bi to prijelaz bio iz istog u isto, nekakav deterministički fatalizam preokrenutih dimenzija.

Znam da je moja ličnost skup elemenata, svojevrsnih kontrolnih točaka, komadića besmrtnosti. I tvoja je takva, te 2 besmrtnosti koje nosimo samo se sudaraju u borbi da dosegnemo vječnosti. Jer besmrtnost i vječnost nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam mogu se pretvoriti u agoniju. Vječnost je relativna stavka jer koja je garancija da je vječnost zauvijek. Nju je ipak lakše prevariti no besmrtnost. S njom se možemo samo igrati. Pa me mumificiraj, ako se poželim vratiti iz tog lutanja paralelnim svjetovima. Omotaj me plahtama koje su disale tvojim mislima, palminim uljem za borbu protiv zabluda, solju da me zapeče pokoja loša uspomena, ako prenaglo napravim skok iz onog u ovo pospi me aromama i zarobi labirintima. Ispreskakat ću sve zamke uzanih grobnica. I ostavi mi pokoju sliku, ako se probudim, kad se probudim da se izazove bilo kakva emocija. Da shvatim da sam opet postala smrtna za još nekih pregršt godina.

Sfingu na ulazu prevarit ću pitanjima na koja ni ja nemam odgovor: Koliko je čvrst zaborav? Kolika je razdaljina između onog što nemamo i onog što imamo? Koliko je bilo potrebno odsustva da izblijedi sve ono što nismo tražili, a pronašli? Ili u biti htjeli, i uspjeli?

Pažljivo neka robovi želja postave kamene blokove, kao onomad, davno na obalama Nila…Neka se označe strane svijeta, neka meridijani dijele zemlju na iste dijelove, neka sunce se igra sa sjenama…trebat će mi možda takva navigacijska mapa, kada ostanem bez unutarnjeg kompasa.

Imam li želju biti simbol božanstva u tvojim očima, proleti misao…Da budem stamena vladarica, suvereni vlasnik prijestolja. Pa se poigram sa oblacima kada žezlom sa oznakama orla zavrtim kao sa čarobnim štapićem. Već sam jedinstvena, već sam neprocjenjiva, ali ti za svaki slučaj me još ukrasi slonovačom i zlatnim listićima, dragim kamenjem i reljefima. Ma ne, ne govorim o materijalnim dobrima, već o onome što znam da je tvoje, a meni pripada,…tvojim usnama. Tu je negdje ona Nika, kraljica pobjeda, ne može biti daleko od Olimpa, ona će ti reći koliko je neizbježno poći mojim stopama. A onda me pitaj koliko sam zadovoljna, pazit ću kada pošaljem gromove da dopru do svih tvojih pora.

Zavidjela bi Aleksandrija, i sve lađe Orijenta u potrazi za lukama. Da neskromna sam, ali svjetlo koje čini put od mojih do tvojih zjenica je neusporediva kategorija. I ne treba ti hram muza, sama sebi ću opet bit laskava, kao paket sve u jednom sam ti dostavljena. Sklonište za život koji pripada neispisanim stranicama. Jer ono najvrjednije nije moguće zabilježiti na papirusima. I uzalud svi kipovi i ukrasi, stavi ih na stranu ovaj put, pogotovo onog koji viče, jer znaš da nijedan alarm te ne može dovoljno dobro i dovoljno pravovremeno upozoriti kada ti tog istog ne želiš ćuti. Neka ostali svijet miruje, neka ostali svijet vjeruje u ono što vidi. Kada se jedna dimenzija ruši, nema potrebe za domino efektima.

Ako kojim slučajem svjesno poremetimo tonove, i uklonimo zrcala da izbjegnemo refleksije, pripisat ćemo to uvjetovanom refleksu samoobrane. A ja ću tada tankim, zlatnim perom napisati samo tebi razumljive riječi negdje u zidove ruševina. I znam da ćeš jednog dana pokušati to prekriti, i znam da ćeš jednog dana to ponovno otkriti.

Sa hramovima nema nesporazuma. Uvijek je bilo lako graditi oltare i prinositi žrtve, makar u ljubavi ništa ne bi smjelo biti kvantificirano kao takvo. U tom nekom hramu mogu podignuti i spomenik bilo čemu što štujem i ne, u što vjerujem i u što ne, što me ushićuje i što ne. Obijat koljena da tvrdim klečalištima, tražiti istok ili zapad kako bi se klanjala. A onda mogu sve to razrušiti i stavit tvoj lik kako bi te ovjekovječila. Radi opet onog prelaska iz ovog u ono, ili obrnuto, kako se poklopi. I tad će možda stići zabrana, da sva slova moga imena počivaju u abecedama.

I znat će se vrlo dobro po nalazima puno stručnijih da od loših slitina nema neuništivih tvorevina.

Neminovno je vrtjeti se oko grobnica, ili ajde uzmimo neki malo veličanstveniji izraz pa neka to bude mauzolej. Oko smrti se sve ionako na kraju svede. Baš kao protuteža onom priželjkivanom vječnom segmentu. A u grobnice, mauzoleje, sarkofage, urne, obične kartonske kutije, teglice…uvijek možemo ponešto zakopati. Dragi moj, ja ne tražim da me u smrti opjevaš, da me grandiozno zakopaš, da opustošiš sve kako bi me imao u prahu negdje zametnutu. Kad me ne bude ne treba mi glorifikacija, hoću da me svetkuješ dok sam ti opipljiva.

Nemoj se bojat prejakog mlaza nježnosti, neka se slijeva niz listove skrivenih vrtova na krovu svijeta kojeg gradim kako bi bila sigurna. Imam krvi smrtnika makar mi ponekad u kosi zaigra duh nimfi gorskih vijenaca i sakrivenih izvora. Othranit će me neka pitoma zvijer kad joj dođem ranjena. Sve te vrtove ću rastvorit pred tvojim očima, a ti mi udovolji, daj mi da rastem zaklonjena, ispod tvojih krila, da budem potpuna. Cvijet hibiskusa u zjenicama, sjeme raskošnog glicinija na jagodicama, ispod tvojih koraka meka paprat da bude postelja. Za moje kovrče sa zrnom jasmina, za jedno nebo boje jorgovana, za svijet zaštićen laticama tulipana. Za vrijeme uštapa mjesec će možda varati plime i oseke, a negdje daleko još uvijek u grmu malina sniva ona samo za tebe skrojena.

Kome drago kome ne,

Ali ponekad tjeram sve

(u 3 one lijepe ...)

Ponekad čekaš da emocije dođu do određenog vrhunca, pa da se prelome. Da se ponište, nadesno ili nalijevo, bilo gdje, samo da te ne progutaju, pa bile one pozitivne ili negativne.

A ja imam jednu koju vučem oduvijek i samo ju obrćem, prevrćem, sklanjam pa izvlačim. I to tako može lijepo smiješno izgledat nekome sa strane, i tako se glatko mogu dijelit savjeti, ali ajde da malo ponudim svoju kožu, na par minuta, a poslije mogu za sve vijeke vijekova dobit epitet mazohiste, ili samo nepopravljivog sanjara. Neke je ljude nemoguće promijeniti. Jer je njihov stav jednostavno preisključiv. 27 godina imam na leđima simbol svevišnjeg egoizma, u obliku oca. I netko mi je nedavno rekao da trebamo roditelje poštovat i da je to Božja zapovjed, ali iskreno, mislim da mogu slobodno na to reći: zajebi ti to. U mom životu ne moram poštovat nikoga tko to nije na neki način zaslužio. A posve realno gledano, moj otac to nije zaslužio, nimalo. Isto kao ni mnoge druge osobe u mom životu, samo što te neke druge osobe iz svog života uvijek mogu maknut, a drugog oca ne mogu pribavit.

A kako da poštujem nekoga tko smatra da svatko u odnosu sa njim mora prakticirati bezuvjetnu ljubav? I voljet ga samo zato što postoji? Možda je moje stajalište krivo, ali mislim da bezuvjetna ljubav može postojati samo u odnosu između majke/oca prema djetetu. Sve druge ljubavi su uvjetne, na ovaj ili onaj način. I ta uvjetovanost se ne mora pojaviti na početku, ali kad-tad će doći do one točke kada će biti zatraženo, ili očekivano nešto zauzvrat. I uopće me ne zanimaju nikakvi primjeri koji bi ovaj moj stav pobijali, jer ih nema. U najboljem slučaju, će možda postojati bezuvjetna ljubav kod neke osobe koja jednostavno ima potrebu voljet, pa bilo to čovjeka, životinju, biljku ili bilošta drugo, makar opet sumnjam, da i ta osoba prije ili kasnije neće očekivat da se ta uložena ljubav vrati...u obliku ploda, mahanja repom, savršeno čistog rublja, ili pak nečeg puno konkretnijeg kao što su to poštovanje, sigurnost da će nam ta ista osoba u koju smo „bezuvjetno“ ulagali ipak možda jednom u životu nešto pružiti, jednostavno se javi potreba da se svi ti osjećaji na određeni način konkretiziraju. Makar pravim osmijehom u pravom trenutku.

Na njegova vrata sam kucala jako puno puta, i nikad se nisu otvorila.

Mene sad čisto u svemu tome kopka jedna činjenica. Da li ja postajem monstrum ako ne prakticiram tu bezuvjetnu ljubav prema njemu? Da li me to čini manje čovjekom ako tražim nešto zauzvrat? Da li me čini manje čovjekom ako mislim da bi ipak on kao jedna centralna figura u mom životu, na tu moju nebezuvjetnu ljubav trebao odgovoriti pa barem nekom nebezuvjetnom ljubavi?

Cijeli problem u biti leži u činjenici, da ne mogu potisnut to da smo nekako valjda tako genetski skrojeni da nosimo ljubav prema roditeljima, pa ju ponekad prema njemu osjetim. I to me uguši. Sad bi se tu moglo reći: pa pokaži mu, rješi se te ljubavi, ispolji je. Da, da. Ta se ljubav uvijek vrati pošiljatelju u glavu. Jer mi tu ipak govorimo o čovjeku koji ima samo potrebu bezuvjetno bit voljen. I bezuvjetno možda voljet, samo me nemoj ništa tražit. Postojim, ali ne postojim. Mi se volimo, ali samo neka smo daleko. Nevjerovatni su mi ti oblici iskonske sebičnosti, očekivanja da će nas netko voljet samo tako, jer mi baš mi kao nešto posebni. Nema toga, to ne postoji.

Bezuvjetna ljubav je praktički pojam kao nepristajanje na kompromise. Oba se pojma lako izgovore, a jako teško sažive. Svaka ljubav (napominjem opet osim roditeljske) je samo jedan veliki kompromis...e pa sad se tu samo mjeri koliko je tko spreman daleko ići sa kompromisima, i koliko kompromisa na svoju štetu može progutati. I opet ćemo i kod svakog tog kompromisa procjenjivat koliko mi dobijamo ili gubimo, i da li će nam taj kompromis jednog dana možda ipak se pojaviti na pozitivnoj strani bilance. Proračunato? Ne bih rekla, sasvim realno.

A ljubav, ljubav mora trpit kompromise, iz čistog razloga što se kroz sve te kompromise njena veličina i iskazuje. I sad je možda malo teško koristit pojam žrtve kad je ljubav u pitanju, jer ne mislim da je to ispravan pojam, obzirom da nam za ljubav ništa ne bi smjelo biti teško, ali ruku na srce...u kojoj ljubavi nema žrtvovanja? U bilo kakvom obliku? Druga je stvar da li ćemo mi to sebi kao žrtvu predočiti, ali sve ono što znači otkidanje od nečeg našeg, da bi se drugom dalo je svojevrsno žrtvovanje (ili  nesebičnost, ali ni nesebičnost ne znači nužno da se ne otkida na našu štetu).

I mogu bezgranično voljet, i mogu opraštat, ali ne bezgranično. Jednostavno ne bezgranično. I svakome ću uvijek dat do znanja gdje je granica. Nisam se na cesti pronašla da se barem kada mogu ne pokušam štedjet. A kad se nakupi dovoljno ožiljaka, mogu čak i počet prezirat (ništa ljudsko mi nije strano), prezirat iz čiste činjenice što me netko tjera da budem ranjiva. Prezirat iz čiste činjenice što taj netko ima moć da me povrijedi kada god to zasanja.

A od puno toga sam možda u mogućnosti u životu pobjeći, ali od takvog nekog nikada, jer mi je previše u žilama. Tako da, i cijeli ovaj moj konfuzni elaborat pada u vodu, možda za još nekih par ožiljaka. Po žrtvi koja je sigurna je lako udarati, bilo kakvim sredstvima. I možda ipak na kraju kad se sve to postavi, dolazim do zaključka da ljubav može bit bezuvjetna, jer pored svih promašenih očekivanja, još uvijek egzistira. Manjim ili većim intenzitetom, ali nikako da se spere. Zato po ne znam koji put u životu ću morat odgodit to zbogom, koje mi pripada, a za kojeg nemam toliko malo ljubavi da bi ga izrekla.

Skupljam klinčiće, mirisom punim džepove,

poneki zalutali košmar razvučem kao žvaku,

prebacim kaput preko ramena, bosa mi stopala

A onda sa munjama sijevam...

U karavanama pratim taktove mekih oblaka,

i diram zemlju pažljivo, materija probrana,

raširim ruke i ocrtam dugu prije potopa,

Neke nove ritmove sa kišom pjevam...

Tamo gdje je sjeme ne gazim čvrsto,

i puštam u zrak ždralove sa dahom oceana,

prinosim zakletve, sonetima kradem slogove

Na prijestolja odabranih sutona sjedam...

Vilinska prašina nije samo mit, odzvanja gorama

i čarobni napici spadaju u kategoriju stvarnost

a znak na repu pauna nije samo tek tako kreacija

Ono što imam, neka sam sebična, ne dam

(lažem, kad se poklopi se lako predam)...

U Zoo vrtu u Californiji tigrica je rodila trojke. Nažalost, zbog komplikacija tijekom trudnoće, tigrići su rođeni prerano i zbog njihove veličine su urmli ubrzo nakon poroda.

Majka tigrica je nakon oporavka od poroda naglo počela oboljevati, makar je fizički bila zdrava, Veterinari su pretpostavili da je gubitak mladunčadi bio poticaj tigrici da postane depresivna, te su zaključili da bi surogat majčinstvo ju možda nagnalo da se osjeti bolje.

Nakon što su provjerili sa ostalim Zoo vrtovima, nažalost je ustanovljeno da nigdje nema tigrića te dobi koji bi se mogli donijeti tigrici, te su tada odlučili da pokušaju nešto što nije nikad isprobano u zatočeništvu. Ponekad majka određene vrste preuzme brigu o mladunčadi druge vrste. Jedini siročići koje se moglo nabrzinu pribaviti su bili male svinjice. Zoo čuvari su ih omotali u kožu tigra i stavili ih pored tigrice. Nevjerovatno je što je uslijedilo.

Neprimjetno, a tako upečatljivo naziranje ruba haltera ispod lagane ljetne haljine, i pravilno zategnuta crta još uvijek čitavih čarapa. Zvuk peta koji te prati još odnekud iz predgrađa. Večeras bi se mogla omotati svilena marama oko tvojih uzdaha, čvrsto zategnuti zapešća o metalne prečke nekog dotrajalog kreveta. Da se malo obuzda pohota. Nagon će te odvesti do pristaništa. U neku tamnu ulicu koja nema oznaku, a znat ćeš da je jednosmjerna. Iz jednostavnog razloga što nećeš ugledati niti jednog prozora. Pokucaj na vrata skladišta, puna su raznih mirodija. I pokojeg razbarušenog preziranja. Pazi da ne ostavi na tebi trag crvenih usana. Na tu pomno uštirkanu kragnu. I svakako pripazi da ne zaglumi strast, lakim potezom noktiju preko ramena. I ne ljubi ju, bit će ti zahvalna. Nemoj se približiti niti nijansu više no što je potrebno da ona tobom zavlada. I ovaj put ćeš imat oderana koljena. I ovaj put nećeš pobjeći od njenog nektara.

Igrat ćeš opet na kartu koja ima 52 različite mogućnosti da se okrene, i znaš da si tog jockera sakrio da ti se slučajno ne posreći. Bacaš klikere po prašini, a oni i dalje prelamaju spektre, i pustiš ju da se glasno zakašlje, da se kako-tako malo odmakne. I ne izlazi ti iz glave potreba da te laže dovijeka (neka, neka bude još više daleka). Svjesnost neće ovaj put biti otežavajuća okolnost, ako se jednom donese presuda. A ima li tog suda, s knjigom presedana, s tom sudačkom perikom i ponekim neusuglasivim glasom porote, koji bi mogao potpisati rješenje od emocija? I neće ti dati da joj uništiš frizuru, za nju je noć tek počela.

Dijeliš ju sa zalutalim poslovnim odijelima, sa uniformama u prolazu, sa prljavim, lučkim kombinezonima, i znojnim košuljama. Dolaziš kako bi prvi dotakao svježinu koju još uvijek odaje brižljivo zategnuta kosa. I pokušaš ulovit trag dima kojeg ostavlja njena cigareta, kada te kao znak nezauzetosti zamoli da joj negdje iza ugla ju pripališ. Zna sve o tebi, a to je puno više od inicijala na maramici koju si joj pružio kada je onaj put, samo jednom pred tobom zaplakala. Tad ti je pripala, ili bolje rečeno, tad te prisvojila. Makar znaš da ćeš opet ujutro grlit jastuk kraj drugog uzdaha, makar znaš da ona ima puno više za dati nekim drugim dušama. Ova noć će na par dana podmiriti troškove odgoja jednog djeteta, samo... kolika je cijena?

 Razmišljala sam dal treba nešto reći na rastanku, valjda je to u svim civilizacijama nekakav normalan oblik iskazivanja poštovanja prema drugim osobama...pa eto tako odlučih i ja bit civilizirana pa napisah par redaka svim ljudima s kojima sam tu provodila vrijeme...

hvala svim ljudima s kojima sam dijelila i tugu i radost, svi ste divni na svoj način, čak i oni koji su me najviše iritirali...

ne znam dal je ovo zbogom il možda samo doviđenja, dal će ovisnička kriza me opet jako brzo natjerat da sjednem pred monitor...postove neću brisat... to sam ja, osjećala bi se ko da sam učinila virtualno samoubojstvo, a toliko suicidna ipak nisam...

nema nekog pretjerano ozbiljnog razloga zbog kojeg odlazim, ili barem zbog kojeg neko vrijeme neću pisati...neke su se crte podvukle, neke emocije izbacile, čekaju me neki novi planovi, i osjećaji koje bi ipak sad malo sebično zadržala za sebe...dajem malo vremenu prostora da sve ono što pišem sazrije :))

i ne znam zašto mi sad fali riječi...možda su stvarno riječi ponekad suvišne...

Kako je imati prizvuk opojnog okusa negdje ispod trepavica?

I nezaustavljivi poriv da se nekom pripada, kao monogram na tvom kaputu izvezena.

Sve više to znam, ali opet mi pokaži...

Pa čak i pomalo sjetni lepet krila, i pomalo bolni dodir usana za onih ukrcaja, i svu nestrpljivost kod praznog kreveta.

Sve to znam, to je da me osnaži.

Oni lampioni, i krijesnice, sa sajmova čarolija, i sve mantre koje ispisuju noćni sati. Obećanja kao tetovaže, zavučene pod kožu.

Znam da sve to itekako važi.

Kad šapat vibrira zrakom od tvojih glasnica do mojih ušnih resica, tad blijede kolone, nema čekanja. Tako bude kad je prava frekvencija.

Sve to znam, zato slobodno opet sve kaži.

I one malo teže riječi, navikavanja, mimoilaženja i pronalaženja, uvažavanja, prihvaćanja, ispravljanja, usvajanja...

Ma sve znam, nakon toga si mi još draži.

Oduvijek su me zvali Art. Makar mi je pravo ime bilo potpuno drugačije. Majka mi je pričala kako sam nadimak dobio po svojim umjetničkim talentima. Ja ih nisam nikad primjećivao. Znao sam doduše napraviti najbolje napitke u kraljevstvu, ali u tome nisam vidio neku veliku filozofiju. Pa sve je bilo već zapisano u knjigama, a ja sam samo iz epruvete u epruvetu pretakao raznorazne supstance. Bio sam voljen na dvoru, pogotovo od dvorskih sluškinja koje su vjerovale da ću jednog dana napraviti nekakvu čaroliju za mjenjanje staleža.

Tvoja kočija je bila jedina koja na sebi nije imala inicijale, tvrdila si da ne želiš da itko zna čija je. A mi smo svi znali da je tvoja baš po tome što je bila neoznačena. Ne čudim se što si se htjela izgubiti u masi. Imala si kosu boje krvi i nije ti to baš pomagalo u životu. Ja sam bio čarobnjak zbog svojih vještih ruku, a ti si zbog tog istog dara prozvana vješticom. Nagledao sam se muke s tobom. Kralj se čudio kako uvijek kada krene u lov nestane lisica, a ja sam znao da ih ti kod sebe skrivaš. Nisam te odao, ali je bogme trebala sva moja oratorska vještina da se nekako spasim od kraljeva naloga da nešto poduzmem. Rekao sam mu da bih mogao napraviti posebnu frulu, ali da tog drva nema nigdje u krugu 45 dana jahanja. A kada je odlučio poslati jednog dvorjanina po to drvo, morao sam mu potanko objašnjavati kako će to drvo u 45 dana jahanja nazad postati prah. Jedino me moj ugled spasio kraljeve nevjerice.

Nisam te htio izdati. A i znao sam da si ti jedina koja ima žablje bjeloočnice, supstancu koja mi je trebala za veliki dio mojih napitaka. Čudila si se kako ih ja nisam u stanju pribaviti sam, a znam da znaš da ih namjerno nisam skupljao kako bih imao dobru izliku ponekad se iskrasti do tvoje kuće. Meni je ionako jedino bilo dopušeno ti se toliko približiti, jer je kraj zaključio da se znam štititi od uroka. Znaš, nisu ti još oprostili ono jutro pored potoka. U biti, nije im jasno kako se tvoja sjena tamo igrala sa vilama, i uzalud sam pokušavao objasniti da alkohol kojeg je mjesni krčmar točio, nije bio od isključivo benignih sastojaka. Kralju je bilo bitno da njegovi dvorjani budu sretni. Pa su ti zbog toga prikačili osudu za slijedećih 7 života. Kao da itko od njih zna da budući život ionako mjenja uloge.

Znam to, jer te imam u svim svojim bilješkama već stoljećima, i uvijek si bila na margini društvenih krugova. Ne zbog svoje ćudi, već zbog moje želje. Igrao sam se tvojim ugledom, da bi ti se samo ja približio. I nisi se bunila. Onog dana kada si se nabola na ono trnje, bio sam spreman uzeti pokoju kap tvoje krvi, pa da napravim najjači serum ikada. Serum koji bi napokon ono što smo stvarali svatko na svoj način ujedinio u jedno. Nisam mogao ni sanjati da će krv biti takve blage nijanse ružičaste, te sam odustao od tog nauma. Pa ti si bila u srži još plahija no što sam imao u svojim zapisima. Zato sam nakon toga poslao onog čuvara šumskih drumova da ti bude pratnja. Prije toga mu davši napitak koji mu je isključio sve osjećaje prema tebi.

I vidim da si mi bila zahvalna. Jer sam poslije 3 dana na svojim vratima pronašao zavezanu ljubičastu vrpcu. I da, nije to moglo biti ničije drugo djelo osim tvoje, jer je samo u tvojim očima ljubičasta boja živjela slobodna. Zato ti i nisam htio na vrat nakačiti ovakvog nesretnika, nisi rođena da budeš zarobljena...barem ne dok ne uspijem premostiti sve ovo u sebi, što ti ne bi donijelo ništa više osim suza.

Ponekad, ali ono baš ponekad, te neke stvari ne mogu uvrijedit.

Ako nekom dopustiš da se igra sa tvojim osjećajima, nikad, ali baš nikad neće postupiti drugačije. A kad proradi bolesna potreba da se zabije ona zadnja iglica u jastučić, rijetko kad ti uspije da se udaljiš. Rijetko kad, ali ne i nikad. I volim sad gledat te patološke igrice, koje te podsjete da ipak nešto negdje si označio. I pomalo žalim sve te tužne likove, sada, kada smo postavili odmake.

Tu i tamo, ali samo tu i tamo neke niti pokažu da je sve to bio krivi šav, neka marame koja ti je krila oči, pa povućeš nazad emocije, da te ne dograbe, tamo gdje si najslabiji. Poneka godina, i pokoja brazda iskustva, poneka natruha razuma, i pregršt otkinutih karika. Neka publika ne obraća pažnju na vrijeme događaja, neka publika ne obraća pažnju na mjesto zbivanja, i neka publika zanemari plejadu likova. Nekoć tekuća pitanja, za jedno sretanje nekom drugom zgodom s druge strane obrambenih linija, gdje neće biti mjerodavno ništa drugo doli čije je oružje bolje kalibrirano. Za neka mirnija zbogom koja su davno bila suđena. I za onaj Dobar dan koji zamiriše iz pekare. Škrinje se moraju zatvoriti da bi se otvorili prozori, iz čistog razloga, da sunce ne bi dotaklo i opet oživjelo neke pobude koje su postojale samo u bliskom dodiru. Onim trenucima ukradenim, onim trenucima više puta u glavi proživljenim. Gorke riječi ne pomažu, ne pomaže ni lakonsko privlačenje pažnje, ne pomažu ni igrokazi naivnih osmjeha. Za nekog nesretnika, za nekog zaboravljenog početnika. Sve ono utkano se ne briše lako, i sve ono lijepo se ne odbacuje, ponekad, ali samo ponekad. Pa za to ponekad onda i sve ostalo ima smisla.

Akustično Bubnje Cvjetovi

Ćilimi Čarobni Daljine

Đakonije, Džem

Energija Farizeja Gubi Hrabrost

Igraju Jabuke, Kradem Lanterne

Ljubim Miris Neustrašivih Nježnosti

Opijam Pelud

Raširim Slike, Šalovima, Temperom, Uzdasima

Vjerujem, Zaluđena (Znam), Želim