Kako je maza srela svog likvidatora

Pa mi kažeš da želiš samo mene,

Žudiš za mirisom zaljubljene žene,

Za dodirima poput morske pjene,

Da se pobrišu nepotrebne sjene.

A ja bi se odrekla oslikanog bola,

Stala pred tebe kako treba, gola

Spontano, bez sebi nametnutih privola,

Upravo to, djeljenje kreveta i stola.

Prisežem, neću se odvajat od tvog ramena,

Pratim ti trnce koji kreću od tjemena,

Ti si moja stijena, čežnja stamena,

Još iz nekih davnih vremena, snovi bez bremena.

I šapći da sam oduvijek jedina tvoja,

Utopi me u poljupcima bez broja,

Nudim ti paletu jedinstvenih boja,

Osmijehe predviđene za usne tvoga kroja.

Čitam iz dlana naznake sudbine pokretanja,

 kugle, starinski svjećnjaci, sporazumna znanja.

Kočije s inicijalima istim, kazaljke koje neće

stati.

Slažem slova u razne nevješte formulacije,

nižem slike, prenosim značenja, bojim alternacije.

I znam da on ima sluha, bistri um da

shvati.

Za neku udaljenost koja se začas prijeđe,

zbog onih sekvenci koje mi gode za vjeđe.

Jer bez sumnje, treba se naviknuti 

disati.

Zatvaranje uloga koji nose samo objede,

sa plaštem srca, nevinim rukama, stvarati pobjede,

Stvari koje se ne uče, njih je prirodno

znati