Antropolozi sa Sveučilišta Toronto i Sveučilišta Cambridge otkrili su najstarije groblje na Bliskom Istoku na nalazištu u sjevernom Jordanu.

Groblje uključuje grobove koji sadrže ljudske ostatke pokopane pored ostataka crvene lisice, što upućuje na to da su ljudi životinju vjerojatno držali kao kućnog ljubimca puno prije pasa. 16.500 godina staro nalazište kod 'Uyun al-Hammama otkriveno je 2000. godine u ekspediciji koju su vodili profesor Edward (Ted) Banning sa Sveučilišta Toronto, i Lisa Maher, docentica antropologije na Sveučilištu Toronto i znanstvena suradnica na Sveučilištu Cambridge. "Nedavna arheološka iskapanja otkrila su ostatke barem 11 ljudi – što je više na svim ostalim nalazištima ovog tipa zajedno" kaže Banning s Odsjeka za antropologiju Sveučilišta Toronto. Prethodna istraživanja identificirala su prva groblja u ovoj regiji iz nešto kasnijeg perioda (kultura Natufian iz razdoblja prije otprilike 15.000 do 12.000 godina). Ta su otkrića bila značajna zbog slučajeva pokopavanja ljudi s psima. Jedan je takav slučaj uključivao ženu pokopanu s rukom na psiću, dok su u drugom slučaju tri čovjeka pokopana pokraj dva psa i uz oklope kornjača.

Međutim, ovo novo istraživanje pokazuje da su se neki od tih običaja javili i ranije. Većina pojedinaca pokopanih na jordanskom nalazištu pronađeni su s takozvanim "grobnim predmetima" kao što su kameno oruđe, životinjski ostaci i crvenim okerom (željezni mineral, oblik limonita). Jedan je grob sadržavao lubanju i gornju kost desne prednje noge crvene lisice, s crvenim okerom priljepljenim za lubanju, kao i kosti jelena, gazele i divlje stoke. U jednom obližnjem grobu nalazio se gotovo potpun kostur crvene lisice kojem su nedostajale upravo lubanja i gornja kost desne prednje noge, što upućuje na to da su dijelovi jedne lisice bili premještani iz jednog groba u drugi u prapovijesnom dobu. "Čini se da smo u ovom slučaju pronašli lisicu koja je ubijena i pokopana zajedno sa svojim vlasnikom" kaže Maher, koja upravlja iskopavanjem na ovom nalazištu. "Kasnije je grob iz nekog razloga otvoren i čovjekovo je tijelo premješteno. No budući da je veza između lisice i čovjeka bila važna, lisica je također premještena." Istraživači kažu da nam to može ukazivati da su lisice u jednom trenutku bile tretirane vrlo slično psima te da se radi o prvim pokušajima pripitomljavanja lisica, no udomaćivanje je bilo neuspješno.

Studije pokazuju da se lisice mogu staviti pod ljudsku kontrolu, no to nije lako s obzirom na njihovu plašljivu i stidljivu prirodu, što objašnjava zašto su umjesto njih psi naposljetku dobili status 'čovjekovog najboljeg prijatelja.' "Međutim, značajno je i to što grobovi sadrže ostatke drugih životinja, stoga za sad možemo povezati samo analogiju lisica – pas" kaže Banning. "Trebamo se prisjetiti da su kasniji lovci-sakupljači smatrali da su socijalno povezani s raznim divljim životinjama, uključujući i one koje love, što je katkad vodilo do propisanih načina postupanja sa životinjskim ostacima, kao i predstavljanja odnosa između određenih ljudi i određenih životinja." Banning kaže da je hipoteza o ljubimcima samo jedna od brojnih, a koja očito odgovara modernim pretpostavkama o odnosu čovjeka i psa. U svakom slučaju, budući da je isti grob koji je sadržavao ostatke lisice sadržavao i ostale kosti, Banning kaže da ovo otkriće sadrži značajne tragove o metodama pokapanja kod starih civilizacija. "Tu se radilo o neuobičajeno gustim i različitim koncentracijama kostiju, što upućuje na vrlo rane pogrebne običaje koji su uključivali sahranu odabranih životinjskih ostataka s ljudima" kaže Banning. "Nalazište ima implikacije i za naše razumijevanje razvoja ideja o smrti i pogrebnim običajima, i za naše razumijevanje o početku pripitomljavanja životinja nalik psima."