Narcissus & Goldmund
26.2.2008
Nad izmaglicom
Jednu stvar ne prestajem da se pitam: "Da li smo moj Narcis i ja, nekada bili zapravo istosustanstveni, pa su nas samo razlicita dogadjanja odijelila na puteve kojima danas hodimo, ili su upravo ti nasi razliciti putevi, posljedica nasih razlicitih sustina?"
Ne znam i ne vjerujem da cu na to pitanje ikada pronaci zadovoljavajuci odgovor.
Mozda je odgovor bas "42", ali radije cu reci da nije ni bitan...
Ponekada se i zapitam ko je to ovdje zaista Narcis, a ko Zlatousti?
U njoj toliko puta otkrivam onu svoju vidljivu, ispoljenu stranu, bas kao sto u sebi pronalazim ledenu strast da se vratim sigurnosti racija, da prestajem biti siguran, koje je tu lice zaista dominantno.
Radije cu reci da mi nismo lice i nalicje, vec dva lica i dva nalicja, koja dopunjavaju i razumijevaju jedni druge.
Nije tu rijec o iluziji razumijevanja, koja se cesto koristi u odnosima sa ljudima, manipulacijama rijeci, a narocito tisine, ne - ja jednostavno poznajem tu strast uzivanja u nauci, ali i moci sopstvenog racija uopste, otkrivanja sopstvenih teorema, apstrakcija za koje znas da objasnjavaju problem na jedinstven, samo tvoj, a opet ispravan nacin. Poznajem tu sigurnost koju (sa)znanje nosi sa sobom, kao i tu gordost zbog snage koja se krije u njemu i takmicarski duh, koji ti prosto ne dozvoljava da u tome budes "drugi" i pomjeras granice sve dalje i sve vise, dok u jednom momentu ne shvatis da "nemoguce" vise ne postoji - dok rusis sve idole, mudrace, prosvjetitelje, ili im bar ne postanes ravan. I tvoja vjera, tvoja snaga ruse sve barijere na polju racionalnog, sve dotle, dok u daljini ne ugledas onu drugu oblast, oblast iracionalnog, u kojoj ti se cini da vaze jedna sasvim drugacija pravila igre... Oblast prekrivena izmaglicom, samo ako o njoj slusas iz usta onih koji joj se nikada zaista nisu prepustili ili dok sam koracas njome isuvise oprezno.
Ko zna, mozda i ta oblast iracionalnog predstavlja samo jos jednu apstrakciju racionalnog uma?
Mozda, ali to je oblast koja me je opila sada vec dugi niz godina. Mozda sa prvom pjesmom napisanom? Mozda sa prvim nagonom koji bjese jaci od mog nekada disciplinovanog uma?
Ponovo nemam odgovor ni na ovo pitanje - nista novo za Zlatoustog, ali taj odgovor savrseno osjecam, u svim onim situacijama, kada osjecam pred sobom put kojim jednostavno moram da krenem. Sve drugo bi bio grijeh. Sve drugo bi bilo odstupanje od predodredjenosti koja mi je tako ocigledno predocena. Ocigledno meni i svim mojim snovima i zeljama, svim strastima i osjecanjima, koji cine da je moj iracionalni svijet, zapravo jedan sareni beskraj, najcesce topao i okupan svjetloscu, ali ponekada i hladan, crn i taman, samotan, dok na mjestu sve one ispunjenosti, za koju sam nekada bio uvjeren da nikada nece proci, zjapi nevidjena praznina. Kao da je neko u dusi mi napravio procijep koji kosmos razdvaja na dvije polovine. Polovine koje se nikada vise nece spojiti.
Da, i tada na scenu stupa moj Narcis. Onaj koji me poznaje i ponosnog i ponizenog, onaj koji i moju slabost vidi kao moju snagu i otkriva nadu koja zivi u meni, cak i onda kada mislim da je ta nada umrla, nestala zauvijek.
Da, on izvlaci ono najbolje iz mene na jedan toliko iskren i nesebican nacin, da ne mogu da ga ne obozavam, na nacin, na koji to samo Zlatousti u meni moze i zna.
Ponekada, kada Zlatousti u meni zaspi, zapitam se sta je to sto Narcisu zaista mogu da pruzim, jer nekako osjecam i znam, da zna sve moje puteve, kao da je i sam njima hodio. Mozda jedino malo hrabrosti, ili malo ludosti sa svoga posljednjeg "lova na vjetrenjace", jurnjave za idealima, pripovijedanjem o sreci i savrsenstvu onoga Jednoga, sanjanog i dosanjanog, a zatim izgubljenog i ponovo trazenog? Mozda jedino to sarenilo i toplinu osjecanja koje se ne plasim sebi da priustim, da im se prepustim i za njih da zivim, da se za njih borim, cak iako znam kako ce se to najvjerovatnije zavrsiti? Mozda samo sopstveni optimizam u opravdanost sve one patnje, koja dovede makar do jednog iskrenog trenutka srece - jedinog trenutka za koji zaista vjerujem da vrijedi?
Mozda ponekada pozelim da u mom Narcisu vidim Zlatoustog kako ozivljava i kako ga nadjacava, dok istovremeno ja postajem njegov Narcis?
Mozda... Mozda sve to pomalo, a mozda radije umjesto da nas pokusam objasniti, pustam da nasa sopstvena egzistencija, govori umjesto nas...
{ Last Page } { Page 1 of 2 } { Next Page }
O meni
Moj Profil
Arhiva
Prijatelji
Foto Album
| Mon | Tue | Wed | Thu | Fri | Sat | Sun |
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Linkovi
Kategorije
NarcisZlatousti
Zadnje napisano
Nad izmaglicomJanus