~ Tanka crna linija... ~
3.5.2009

Photobucket

 

Kapljice noci na mojim prozorima najavljuju bujicu misli. Volela bih da umem da otupim ostricu kojom rezem duboko i siroko izvlaceci toliko toga zdravog zajedno sa malignim delovima, da umem da se slomim, zaplacem, zavapim prema nebu u molbi i optuzbi... Ne umem. Sprecava me svaki novi dan koji dolazi, svaka noc koja donosi sa sobom secanja na mene samu.

 

Isklesao si cudnu stenu samim sobom, koristeci moje meke delove kao materijal, rasparane snove kao konac kojim ces usiti nasa usta, poderane oblake kao pokrov koji ce pokriti sve i prekriti jedan zivot mrakom prepipavanja, ispitivanja i preispitivanja...

 

Suprotstavio si tvrdu pragmaticnost, cvrsto stajanje na zemlji sa obe noge, krutost svesti, izmisljenu realnost cinjenja pravih stvari ma kako one pogresno zavrsile, jednom svetu u kome je Ljubav Bog, u kome nema neresivih stvari, u kome je vrednost jednog sna nemerljiva icim sto mozes dotaci...

 

Ne znam sta te je navelo na pomisao da mozes pobediti? Koju moc ima pragmaticnost nad jednim jedinim krpenim pajacem crvenog nosa?

 

Znas li koliko duboko je zarivena ta divlja ruza, koliko su cvrste i savijene bodlje koje su urasle u moje meso? Ne mozes je iscupati. Mozes je povuci i sa njome privuci citavu mene, iskidanu i krvavu, ali i dalje cvrsto obraslu oko nje. Omnia mea mecum porto... I to je varka. Ne nosim ja taj divlji zbun, nego on nosi mene, lista, cveta, radja svoje crvene, opore plodove hraneci se mojom nutrinom, dajuci mi, zauzvrat, svet na dlanu...

 

Na toliko razdvajajucih nacina smo razliciti, i toliko bolno isti... Samo sto ono sto nas cini istima ustukne, uvek, pred onim drugim. Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostanes neprilagodjen, moja zelja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatis ono sto ti se daje, moj poriv za zivljenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomis i unistis da bi nesto iz rusevina moglo da iznikne, novo, cisto i poznato tvoje...

 

I nece nas dotaci ono sto nas razdvaja, nece nam prici svojom razarajucom moci unistenja. Unistice nas ono sto nas spaja... Sposobnost da se izgori do kraja.

 

 

Objavio ziggy u 23:23 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (13) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar


sta ostane kad se izgori do kraja??...pepeo iz kog se radja ptica Fenix ili je ipak to samo pepeo?...
Poslao NekontrolisanaMoc u 23:47, 3.5.2009 | Link | |
Nekontrolisani, ne bi bila fora da ti otkrivam unapred. Kad dozivis - kazace ti se samo... )))
Poslao ziggy u 23:51, 3.5.2009 | Link | |

a voleo bih da znam sta me ceka...ne volim neprijatna iznenadjenja...reci mi odmah...
Poslao NekontrolisanaMoc u 23:55, 3.5.2009 | Link | |
Bre, sto si odmah negativan? Zasto "neprijatna iznenadjenja"? Naprotiv, iznenadjenje je sasvim prijatno, barem meni (mada, verovatno, ja bas i nisam neki reprezentativni uzorak...).
Poslao ziggy u 23:58, 3.5.2009 | Link | |

htedoh reci da je lepo goreti ali ne i sagoreti...ostaje gorak ukus pepela u ustima...
a i to sto kazes...zasto negativno?..Ko zna zasto je to dobro...
Poslao NekontrolisanaMoc u 00:01, 4.5.2009 | Link | |
Pa, sad... Veliko je pitanje sta je kome gorko, a sta je kome slatko, i koliko dugo mozes da se peces na tihoj vatrici dok se ne opeces, i koja je poenta goruckanja do u besvest... (to ja filozofiram da ti ne bih otkrila tajnu i pokvarila iznenadjenje)
Poslao ziggy u 00:07, 4.5.2009 | Link | |

na 'tihoj vatri' i ne mozes da izgoris nego se samo fino ispeces, da ne kazem ravnomerno...'zivi oganj' je vec druga stvar...zar ne?...
burn baby, burn..

a to da je slatko peci se na vatri, to je vec mazohizam sto je u ljudskoj prirodi pritajeno i prizeljkivano...
Poslao NekontrolisanaMoc u 00:19, 4.5.2009 | Link | |
Nekontrolisani, ti me "ubi" i u filozofiranju (poen za tebe )) ). Ali, sve jedno, ne vredi ti. Necu da ti otkrivam tajnu ))))

O prirodjenom mazohizmu (i onom stecenom) bismo mogli danima, al' tu mu, negde, i dodje poenta toga da se ne peces ravnomerno, da ne goruckas, ne tinjas, nego da lepo, izgoris kao covek... (btw, postoje neke "biljcice" cije seme se otvara i sposobno je da proklija tek posle sumskih pozara...)
Poslao ziggy u 00:33, 4.5.2009 | Link | |

o tome ti upravo i pricam da ne volim kad se pece natenane, nego kad je resh...

bravo za te biljcice...proklijaju i cekaju drugi plamen...
Poslao NekontrolisanaMoc u 00:48, 4.5.2009 | Link | |
Pa sta se onda brines? Iznenadjenje ne moze da bude neprijatno za tebe )))
I tri puta ura za te biljcice!
Poslao ziggy u 00:57, 4.5.2009 | Link | |

sad mi malo lakse kad cuh za te biljcice...ja mislio da posle pozara nema vise nicega...kad ono, ostala je jos koja sibica da se potpali ta vatrica...lepo vatri, lepo biljcicama...
Poslao NekontrolisanaMoc u 01:11, 4.5.2009 | Link | |
Nekontrolisani, da li ti je neko vec rekao da je lepo kada ode na lalanje sa osmehom? Nije? E, pa, evo, ja ti kazem. Hvala. ))))
Poslao ziggy u 01:14, 4.5.2009 | Link | |

laku noc biljcice...popij casu vode pre spavanja...lakse ces da proklijas...

and sweet dreams...
Poslao NekontrolisanaMoc u 01:17, 4.5.2009 | Link | |


Pošalji komentar



[Template by: Rapsodia Colors.net] [Adaptacija za BlogOye Portal: WhoreOfBabylon]