Posmatram kako dogoreva cigareta na ivici pepeljare, plavicasti dim ciji put prema tavanici remeti disanje, poigrava, izvija se, prati ritam udisaja i izdisaja. Zasto sve ima prizvuk tvoga imena, neke reci koja nema znacenje, nema smisao, izgovorena po slogovima ne znaci nista, a ipak je sposobna da oivici citav jedan svet?

Zelim da vratim vlastiti ritam svom disanju, da ga naucim na staro. Tiha igra bubnjeva u daljini misli, ujednacena, mukla, tupa, duboka melje svaku pomisao koja ne vodi putu kojim odbijam da krenem. Meko zaurlava vetar koji tera salukatre da drhte i grane da lupkaju u njih.

Zatvaram oci, pustam da muzika i dim zaogrnu svaku stvarnost koja mi moze razbiti snove. Plasi me zvuk slomljenog stakla, plasi me svetlost zarobljena u krhotinama razasutim po podu, plasi me krhkost celine koja se drzi zajedno dokle god o njoj mislim kao celini.

Ponekad me uplasi lakoca spremnosti da neki san pustim da odleti, kao dete koje otvara saku i posmatra zmaja koji, lelujajuci na vetru, odlazi u nepovrat. Jos vise me plasi odlucnost kojom odbijam da otvorim saku i zagrlim slobodu vetra pod krilima. Mozda si, zaista, uspeo da me privezes, upletes u paucinu, sapuces mi hipnoticku pesmu ostanka dok ovijas moje misli nitima koje pokazuju ulaz u lavirint...

Sa vetrom upletenim u kosu, slusala sam, nocas, kako zvone teraci zlih duhova. Ima li ih vise u vetrovitim nocima, ili je njihovo prisustvo jasnije u uskovitlanim krosnjama mladog zelenila koje je obavilo ovo staro drvece? Sve je tako tiho uprkos svim tim zvucima koji bude umrtvljene osecaje duboko u meni. Treperavi odjeci zarobljene ceznje, zabranjene zelje, drhtavi nizovi slika koje plove pred ocima. Tako lako, tako prirodno bi bilo rasiriti krila...

Ostaju sklopljena...