18/9/2008
Jutro

Sanjao sam čudan san. Bio sam u ogromnoj robnoj kući i kupovao sam kondure na jednom štandu. Prodavačica nije bila ni mlada ni lepa , već je bila baba sa zlim licem veštice. Tražio sam joj broj 43, a kad mi je donela, setio sam se da mi treba broj veći jer treba zimi obuti vunene čarape. Nije htela da mi ih donese, samo je stajala i buljila u prazno. Primetio sam iza njenih leđa drvenu kutijicu na kojoj je velikim crnim slovima pisalo "Žalbe". Odnekud sam iskopao papirić, verovatno iz novčanika, pošto ima više papira nego para tamo, i hemijsku i počeo sam da ružim neljubaznu prodavačicu upravi. Ona je to izgleda primetila, pa je, poput žirafe, krivila vrat i zverala u ono što ja pišem. Skontala je izgleda da se radi o njoj, pa je skočila mačijim skokom, iznenađujućim za staru gospođu i počela da mi otima papir iz ruku. Grčevito sam ga držao, ali je ipak na kraju uspela da ga otme. Ništa, odoh kod upravnika, i pođem da tražim njegovu kancelariju. I cimnem se i probudim. Napolju mrak, nije ni svanulo. Koji sam ja vampir, jebote, pa ustajem u ovo doba, i na ovu zimoću. I ništa, čučao sam u krevetu, šćućurivši se i povlačeći ćebe da ne duva odnekud.
Svanulo je, a napolju sunce. Kad sam izašao, omirisao sam vazduh. Kako je lepo jutro.
Objavio Džo u 16:34 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar