15/3/2007
Iz ugla jednog fana

Čekalo se na njihov koncert godinama. I došli su,  Maideni su posle više od 20 godina svirali u Beogradu. To se nije smelo propustiti, pa makar ostali u dugovima. Karte su nam bile kupljene tri dana pred koncert, a plan je bio da putujemo stopom, da bi uštedeli 2000. Međutim, ne ide sve po planu, klinac nam dobije laringitis iz čista mira, inhalacija i injekcija urbazona, pa onda bolnica u 5 ujutru na dan koncerta, i opet injekcija urbazona. Žena se nije usudila da ga ostavi samog,  iako mu je bilo bolje (verovatno je na nešto alergičan), tako da sam ja otišao sam, već od jutra praveći plan kome da prodam onu drugu kartu. Ispostavilo se, koje li slučajnosti, da je moj drug promenio broj, a da vlasnica njegovog bivšeg broja, iz Sombora, takođe treba da ide na koncert i da joj nedostaje jedna karta. Međutim , to je bila nesigurna varijanta, tako da sam se dogovorio sa drugom da kartu kupi njegov prijatelj, kome je bilo svejedno gde će je kupiti. Posle posla i neprospavane noći sam seo u bus i zakucao do Beograda. Nije imalo šanse da stopiram jer ne bih izdržao. Stigao sam oko 5 i dogovorio se sa drugom da se nađemo na kraju stepeništa preko puta tržnog centra. Stigao je on sa momkom iz mog rodnog kraja kog nisam video bogtepitaotkad, i počesmo nešto brbljati o neobaveznim stvarima dok ne pristigoše i ostali omladinci iz mog kraja, svi skoro kosijaneri i poprilično izdžikljali otkad sam ih poslednji put video, neke i pre 5 godina sigurno. Doneše oni neko pivo pa smo tu cugali i to ispili, pa smo se onda tek organizovali da uđemo. Uzeše nam sitninu i upaljače na ulazu, a verovatno bi mi pokupili i aparat da sam ga poneo, a nisam lud sda mi ga pojede mrak, mada sam posle video da su neki ipak uspeli da ga unesu, a  većina je ipak snimala sa mobilnim. Nađosmo se ispred štanda sa majicama, 1500 dinara, dračina, tako da nismo hteli ni da priđemo da vidimo kojih tu motiva sve ima. A onda smo se jedva progurali do stepenica i ušli u masu. Što smo se više gurali ka stejdžu, sve je teže bilo proći, tako da smo stali na nekih 10 metara, i to samo nas dvojica, od nas 10. Svi ispred mene su bili neki visoki, pa sam morao još malo da guram napred, ne bih li nešto video. Počela je predgrupa da svira. Devojka, vrlo zgodna, u crnim kožnim pantalonama, duge crne prave kose, moj ideal iz mladosti. Više sam je gledao nego slušao, naravno. Negde sam pročitao da je ona ćerka nekoga iz benda, možda čak i Brusova. Osmatrao sam dekoraciju, lepo je to bilo odrađeno, rov iz Drugog Svetskog Rata, padobranac sa leve strane koji je najahao bodljikavu žicu, i vojnik sa desne strane koji je takođe na bodljikavoj žici, a iza svega je tenk na kome stoji Edi sa mašinkom, dok ispred tenka u formaciji idu kosturi-vojnici. A onda je krenulo. Masa je proključala, a talas je pretio da poobara sve nas u epicentru. Iskoristio sam to da se još malo proguram napred, pa sam i dobio od neke devojčice udarac po leđima u pokušaju. Dalje se nije moglo. Bar sam mogao da vidim, ako već nisam mogao da skačem. Video je to posle i Brus, da je suviše velika gužva, pa nam je preporučio, da sledeći put povedemo svoje sestre, rođake, životinje i da se vidimo na nekom stadionu. Pesme sa novog albuma nisam poznavao, preslušao sam ga bio samo jednom, ali je onda Brus izjavio da će i svirati stare stvari pošto dugo nisu dolazili, a tu pesmu su prvu i svirali te godine isto na Sajmu, u istoj hali. "Zove me kontrola leta, i pita: Brus? Da? Ako ne budeš svirao tu pesmu, nećemo te pustiti da sletiš!!!". Wrathchild!!!!!!Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhhh.Yeah. Kad je krenuo The Trooper, ladno je obukao uniformu Crvenih Mundira (još su samo falili Blek i prijatelji), i vitlao britanskom zastavom po obodu rova. To isto je radio i Edi iza njegovih leđa. Onda je zafrljačio zastavu na stranu. Za Fear of the dark se peo  po konstrukciji i to prilično visoko i odozgo pevao...Zezao je bubnjara umirujući mu činele. Trčao je sve vreme i preznojio se podobro. Pale su i neizbežne Number of the beast i Run to the hills. Nisam mogao da verujem da konačno to slušam uživo. Očekivao sam Running free, ali je nije bilo. Šteta. Vrućina ubija, ali se trpi. Pojavljuje se ogromna maketa tenka, čija se cev okreće ka publici, otvara se kapak na vrhu i izlazi Edi sa mašinkom. Edi od 2 metra će kasnije i prošetati po stejdžu sa mašinkom koja ide po nama ratatattatatatattata, sevajući svojim crvenim oćima. Bila je još jedna dobra slika Edija dok se bori sa nekim gušterolikim vragom sa trozupcem. Pada i bis i naravno Hallowed be Thy name. Uraaaaaaaaaaaaaaaa. Nečije jakne lete po publici. Malo zatim i suveniri koje članovi Maidena bacaju. Zovemo ih da izađu još jednom. We want more!!! Ali ne izlaze. Imao sam utisak da je masa bila malo time razočarana. Nema veze, doživlja je je bio potpun. Krećem ka izlazu, usput srećem zemljake. Penjem se i preskačem ogradu. Opet guranje na izlazu. Mokar do kože, vadim kapu iz vijetnamke i hvatam prvi bus do Žarkova. Pred ponoć se ukrcavam na bus i kući stižem oko 2 ujutru. Imam taman 5 sati do posla.
Objavio Džo u 01:53 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar