jedan period zivota mog
14/9/2007
kaznjena...

Vise te odavno vec nema…

Ostavila si mi onaj tvoj raspored mladeza na mom telu.

Ruke koje secaju na tebe

Ostavila si prste, te tanane prstice, cijim vrhovima cesto dodirujem tvoju sliku…

Glas…ostavila si mi glas da ljude bunim kada se na telefon javim…nastane muk I tisina, ja tada znam da sam ih samo vratila u proslost…tu bolnu proslost.

Ostavila si mi tu naviku da pisem, da ljude cinim srecnima iako mi je dusa prepuna boli, ostavila si mi tu detinju naivnost….da sve I svakoga volim, da prastam I da zaboravljam.

Ostavila si mi zig na dusi I kaznu za ceo zivot, svaki put kada se pogledam u ogledalo, da te imam,a ipak te nemam

Objavio iva978 u 02:47 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
14/9/2007
sa smilom o.....

Vec uveliko kasnim na posao…budi me moja koordinatorka. Gledam na sta, podne je. Zar je moguce da cu I danas kasniti na posao?! “Umorna sam , snage nemam ni da se javim na telefon I sta da kazem zeni? – Znate ja sam umorna od zivota I muka mi je vise I od ovog posla, muka mi je od izrabljivanja, od vase skale ciljeva koju niko ne moze postici…odabrali ste jos jednu budalu u nizu budala da vam radi za DZ. Ne, nisam se javila, nisam nista rekla jer je sve izlisno. Ma utrnula sam ja od svega.

Jos sam u nekom polusnu, kuvam kafu, hocu da je popijem u miru I tisini. Pozvacu taxi I otici na prokleti posao. Ako su me I trazili ljudi-neka cekaju, cekam I ja njih, cekam celoga zivota nesto…

U gradu guzva, nije je tako bilo ovih dana. Mali je grad pomislih u sebi, previse nas je…. Kroz prozor posmatram taj metez. Taksista pustio neke narodnjake…ni to nisam davno slusala. “Jel’ ti smeta?” pitao je “Ne” rekoh iako su mi “hop-djip” melodije skakale po nervima. Tu na jednoj raskrsnici guzva nezamisliva. Stojimo I stojimo…I od toga sam utrnula. Pogled jos jednom u NEGDE…zamisljena..a ko zna gde su moje misli, imam utisak da I ne razmisljam, mozak je na off. U momentu spazih zenu. Nosila je nesto u rukama, obucena u tamno, ulazi u zgradu…u tom trenutku me samo nesto presece. Njen oblik glave, frizura, pokreti…ista je ONA! Moja dugogodisnja Tuga, moj Bol… na momenat osetih kako se praznina u mojoj dusi popunjava I kako moje bice dobija smisao. Na momenat osetih se zivom! Bio je to tren, koji me je samo vratio u proslost. Kada bi se I ti tako moja Tugo pojavila negde iznenada, zagrlila me I ispunila tu prazninu zauvek, koja je u meni otkako si otisla….

Sirene, skripe kocnica, gotovo da I ne cujem…ja sam tamo NEGDE sa jednim jedinim pitanjem-TUGO, otkada mi nisi bila u snovima, proslo je dugo od tvog zagrljaja I tvojih toplih reci. Daj mi te malo makar u snu, da na ten vidim tvoj osmeh, tvoje oci…TUGO ulazimo u trecu godinu…vise je godina tugovanja, nego upisanog radnog staza u mojoj radnoj knjizici…

Konacno stigoh do radnog mesta. Ipak mi je osmeh na licu, a srce puno. Ulazim u ogroman objekat I gotovo sa vrata vicem “gde ste moji dobri ljudi, jesam li vam nedostajala, sta sam danas propustila?”  I ko da me nisu videli 100god. Prilaze mi I pozdravljaju se sa mnom. Osmeh im je kao I uvek iskren, zagrljaji topli…

Jedino me oni docekuju sa osmehom I divnim recima…oni su smisao mog sadasnjeg postojanja….

Nije bitan ovaj prokleti posao sto me smara, bitno je druziti se I svakoga dana pokloniti nekome iskren osmeh I to isto dobiti od istih takvih ljudi!

Objavio iva978 u 01:09 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar