Nijednom narodu kao Arapima priroda i klima nisu toliko odredili način života i crte njihovog karaktera. Zbog zemlje, stanovništvo se dijeli na: beduine, seljake i gradsko stanovništvo.
Beduini od Maroka do Jemena žive istim životom, imaju iste navike i običaje kao i prije dvije hiljade godina. Osim vjere, u njihovom životu nije se ništa promijenilo. Patrijarhalno uređenje se ne mijenja od biblijskih vremena. Beduini su vječne skitnice, niti imaju iza sebe historije niti kakve civilizacije. Veliki su ratnici i konjanici. Vrhovni autoritet je plemenski šejh ili emir. Starješina beduina je samo prvi među jednakima. Beduini su istovremeno sangvinični i ponizni, sujevjerni, egzaltirani, skloni realnom vjerovanju i fikcijama, nemirni i sposobni za najveće stvari. Slobodni, velikodušni, darežljivi, ali često svirepi i osjetljivi, junački i puni smjelosti. Slobodu i nezavisnost vole iznad svega. Svi osvajači starog svijeta: Perzijanci, Grci i Rimljani nikad ne podjarmiše pustinjske Arape.

Taj osjećaj slobode je bio toliki da je u Arabiji bilo zabranjeno žito sijati, kuće graditi i voćke gajiti. Ratovanje i stočarstvo su glavno zanimanje beduina. Istovremeno su gostoljubivi i bezobzirni. Zato su oni bili najveći ratnici islama. Odvajkada su prezirali tekovine civilizacije. Beduini su osjetljivi, bistri, duhoviti i dosjetljivi. Pored osjećaja slobode i nezavisnosti gostoljublja i zadane riječi, beduin se ponosi i svojim lijepim i čistim jezikom, kojeg semitolozi smatraju najbogatijim i najharmoničnijim.
Mač i sloboda, rječitost i pjesma, to je ponos pustinjskog Arapa. Sva njegova duša i srce, sve njegove mahane i vrline, osjećanja i strasti, ljubav i mržnja - sve se to ogleda u njegovoj pjesmi. Nijema pustoš, gluha i veličanstvena noćna tišina, plavo i čisto zvjezdano nebo, zelenilo oaza, smrtonosni samum konj i kamila, ljubav i prijateljstvo, slava plemena i viteška djela narodnih junaka, ismijavanje i ruganje protivnicima, sve to inspiriše arapskog pjesnika. Arapska pjesma je vrlo stara.
Početak pisane književnosti počinje stoljeće prije rođenja Muhammeda (a.s.). Između Taifa i Nahle, nedaleko od Mekke nalazi se mjesto Ukaz gdje se u predislamsko doba svake godine u mjesecu zu-l-kade održavao glavni godišnji sajam. Iz cijele Arabije ljudi su dolazili na sajam, a poslije sajma hodočastili su Mekku da se poklone idolu svoga plemena. To je bio sajam za sve, za razliku, od lokalnih. Na sajmu su se natjecali i pjesnici u šatoru od crvene kože. Takvih sedam pjesama, Muallakata seba’ bilo je sedam.

• Vjera Arapa prije islama

Na tlu Arabije djelovali su Allahovi vjerovjesnici: Hud, Salih, Ibrahim, Ismail, te mnogi drugi i Muhammed (a.s.).
Na tlu Arabije su živjeli, prvi u Kur’anu spomenuti, narodi ad i Semud.
Na tlu Arabije je prva i najstarija, u ime Allaha, sagrađena kuća Bejtullah (Ka’ba, Kibla) sa Haremi Šerifom. Sva sveta, od Allaha, određena mjesta: Ka’ba, Zemzem, Saffa, Merva, Mina, Muzdelifa, Arefat i Medina su na tlu Arabije. Arabija se nalazi na sredini između Azije, Afrike i Evrope. Predislamski Arapi bili su politeisti-mušrici-višebošci i obožavali su idole-kumire; drvene, kamene i zemljane kipove. Svako pleme imalo je svoga idola. U haremu Ka’be bilo je 365 idola od kojih su najpoznatiji: Hubel, Lat, Uza i Menat. U haremu Ka’be bila je statua Ibrahima (a.s.) sa sedam strijelica za predskazivanje budućnosti. Vjerovali su i u nebeska tijela: Mjesec, Sunce i razne zvijezde. U gatanju su upotrebljavali posebne strijelice (ezlam), na kojima je sa jedne strane bilo napisano-Emereni rabbi, a sa druge-Nehani rabbi. Bili su odani svim vrstama poroka: kocki, piću, ubijanju i zakopavanju žive ženske djece u pijesak, lažima, krađi, psovci, potvori i bludu. U ovoj mješavini mitsko-magijskih vjerovanja i običaja pojavio se islam kao najčistija monoteistička vjera, vjera Tewhida i Kelime’i šehadeta.

• Arapski narod

Arapi se dijele u dva plemena. Pleme koje je izumrlo, Arabi Baide su potomci Samovi, sina Nuhova. Glavni ogranci ovog plemena su: Ad, Semud, Amalike, Tasm, Džedis, Emin, Džurhum i Hadrameut. O rodu Amalike malo se zna. Jedan ogranak plemena naselio se oko Ka’be. Nakon lutanja, združiše se sa plemenima Moabita i Amonita, te zauzeše ravnice Petrejske i Pustinjske Arabije. Odavde su dugo napadali Hebreje dok ih nije pobijedio Davud. Ostali ogranci prastanovnika Arabije rastrkaše se po Damasku, Bahrejnu i Hadramevtu.
Arabi Muteehhire ili Baije dijele se na dva glavna ogranka. Arabi Mutearibe prebivali su u Jemenu i XXX stoljeća prije hidžre osnovali su svoju državu na čelu s Kahtanom. Njegov sin Jareb osvaja Hidžaz. Tu postavlja sina Džurhuma.
Iza Abduššemsa vladao je sin Himjar, dinastija Himjarita. Arabi Mustaribe su potomci Ismailovi, većinom se odadoše pustinjskom životu. Između plemena Džurhum i Ismailovih potomaka dolazi do sukoba oko upravljanja Hidžazom, ko da vodi glavnu riječi u ratu i ulogu nad Mekkom. Dok su Arabi-Mustaribe tvrdile da je Mekka sa Ka’bom odvajkada središte i svetilište svih plemena, dotle su se Mutearibe otimale za Sanu i tražile da to bude glavni grad pozivajući se na bogatstvo i plodnost Jemena. Ova je borba dugo trajala i dovršena je u prilog Mekke tek u VI stoljeću, poslije neuspjeha Ebrehe da poruši Ka’bu. Arapi kao i Sirijci, Aramejci, Hebreji, Feničani, Babilonci i Asirci pripadaju Semitima. Kroz povijest su siromašni i necivilizirani barbari pobjeđivali narode na vrhuncu civilizacije, jer lagodan život oduzima hrabrost.
Arapi su jedan od najstarijih naroda svijeta. Imali su velika carstva. Mnoge nepravilnosti i problemi u hebrejskom i drugim semitskim jezicima, lahko se mogu protumačiti pomoću normi i pravila arapskog jezika. To je moguće zbog slijedećeg: 1) Arapi su stari kao i najstariji semitski narodi; 2) sačuvali su čistoću jezika.
Doista, poezija i proza iz vremena Muhammeda (a.s.) ne razlikuju se od današnje ni u rječniku, ni u gramatici, ni u morfologiji, mada je prošlo 1415. godina.
“Arapi će kroz cijeli srednji vijek sačuvati narodni talenat i svojstvenu im snagu. U ustrojstvu islama bilo je nešto što izmiče našoj spoznaji. Kršćanski je svijet mogao biti tako jako zgođen samo nečim što predstavlja učinak nama nepoznatih prauzroka. Možda su oni narodi rođeni u pustinji proživjeli u dalekoj domovini užas građanskih ratova kroz koje su se očeličili ljudski značaji, oblikovale velike nadarenosti, šiknuli neodovoljivi nagoni, ili još nešto slično tome” (Napoleon).
Od Ismaila do Muhammeda (a.s.) u Hidžazu nije bilo reformatora i osvajača. Islam koristi unutarnje rezerve snage i nadarenost ovog naroda usmjerava boljim putevima nego iko prije. Islam uči muslimane da preziru smrt, rado žrtvuju život za stvar vjere, a u isto vrijeme da štede tuđu krv (demm). Bez manje prolijevanja krvi, nije se niko brže širio. Zemljoradnici i zanatlije teško se upuštaju u daleka putovanja. Tome su skloni trgovci i beduini. Arabija je hiljadama godina trgovački tranzit između Evrope, Indije i Kine. Mekkansko pleme Kurejšija bilo je na čelu međunarodnih trgovaca. Imali su ugovore sa Bizantom, Perzijom, Abesinijom, Jemenom i izvrsno su poznavali običaje, narav, zakone pa i puteve tih krajeva. Konji i deva služe im za osvajanje.
U gradovima-državama, Mekki, Medini i Taifu postojala je određena demokratija i ravnopravnost građana i stranaca. Vjerovali su u vrijednost svake jedinke. Najveći dio Arabije imao je uvijek neku autonomiju. U godini rođenja Muhammeda (a.s.), veliki je pohod Abesinaca, naroda na slonovima, koji je krenuo na Mekku s cijem da poruše Ka’bu.

• Arabija pred pojavu islama

Arabija kao geografsko, povijesno i svako drugo središte između Afrike, Azije i Evrope, podjednako je udaljena od sva ta tri kontinenta. Posmatrano sa stajališta uticaja klime, Arabija se odlikuje sa tri značajke. Mekka ima klimu afričke pustinje, Medina plodnost umjerenog pojasa, a Taif podneblje Južne Evrope. Ta tri grada na čelu sa Mekkom odvajkada su međusobno povezana u neformalnom savezu. Arabija je pred pojavu islama jedina zemlja na koju su ekonomski i politički utjecale države triju kontinenata: Sjeverna Arabija bila je pod prevlašću Bizanta, istočna i sjeveroistočna pod protektoratom Irana, a Jemenom vlada Abesinija.

• Jezik

Izbor arapskog jezika ima svojih prednosti. Prije svega, nijedan jezik ne može se usporediti sa arapskim u pogledu ritma, tvorbe riječi, pravila usprezanja i fonetike. To je vrlo koncizan i vrlo precizan jezik. Osim zamjenica, glagoli razlikuju muški i ženski rod. Bogatstvo rječnika omogućuje mu izraziti vrlo tanahne nijanse na vrlo elegantan način. Poslanikova poruka jasna je danas kao i u momentu prenošenja. Jezik koji ne bi bio tako ustaljen ne bi bio pogodan za Svetu knjigu, za nadahnuti nauk.

• Mekka (Bekka, Ummul-Kura)

Mekka je majka gradova od pradavnih vremena. Kao grad u središtu pustinje nije bila privlačna ni pljačkašima ni osvajačima. U dolini okružena velikim brdima, Mekka je živjela od karavanskih prihoda. U Mekki (Bekki) je svetište, ademovo, Šitovo, Ibrahimovo. Većina gradova imala je po jedan sajam a oko Mekke su četiri: u Mini, Medženni, Zu-l-Medžazu i Ukazu. Mekka je uživala tri sveta mjeseca u godini a drugi gradovi po jedan mjesec. U Mekki je postojala organizacija be’sl, koja je obitelj tog grada štitila punih osam mjeseci u godini. Zbog raznih ugovora, Mekka je uživala najveću sigurnost u Arabiji. Koliki je značaj Mekke najbolje govori činjenica da su se sve carevine trudile da je osvoje. Grad-država je bio organizovan na oligarhijskoj osnovi. Resori su bili trajno u rukama desetak porodica, a upravne dužnosti podijeljene su većem broju građana. To ministarsko vijeće nadzirao je parlament koji su sačinjavali svi odrasli građani.
Premda pismenost nije bila na velikom nivou, bilo je razvijeno pjesništvo, retorička proza i usmena predaja. Iako su bili mnogobošci, u Arapima je postojala ideja o Svevišnjem, Jedinom, Svemoćnom Bogu, Allahu (ta riječ nema ni ženskog roda ni množine), kojem su ostali bogovi ili idoli služili samo kao posrednici. Arapi su pokazali veliko razumijevanje i toleranciju za druge religije. U blizini Ka’be bili su idoli svih plemena.