Koračaš li visoko uzdignuta čela pod ovom stazom zvijezda skrivenom iza osvete i ponosa, nasmiješena, sretna, bez nagovještaja primisli na zvuk mog imena na svojim usnama?

Pjevaju li ptice tvoje slobode pohvale žudnji, slamci tvoga jastva u ovom podivljalome oceanu čijim strujama hodaš zatravljena bolom svojih povijesti ili ti poput naznake metafore nečiji dodir odjekuje srcem pretihim glasom kojeg niti ne slutiš kao moju riječ?

Prepoznaješ li pitanje na koje nema odgovora u pogledu zalutaloga mornara čija te tugom glumljena oholost hrabri da zaboraviš svoju bit, svoju blagoslovljenu srž u tvojoj zemlji iza sedam gora, iza sedam mora, iza sedam zidina i sedam vrata sa sedam pečata, gdje je namjerniku zajamčen samo san i prah od kojega je sazdan?

Odgovori će stići u bezglasju trenutka pred san, u osminki prepoznate davne melodije što je sebi sličnima pjevala svoj život. I svoju prazninu.

Prazninu kojoj malo tko, čak u metonimiji, uspijeva okrenuti leđa.


Metonimija (grč. meta = promjena, -numia = sufiks za figure, izveden od onoma = ime; metônumia = promjena imena) uporaba je riječi u prenesenom značenju, ali se značenje ne prenosi po sličnosti kao kod metafore, nego prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu, odnosno, prema logičkoj vezi.

<- Prethodna strana :: Sledeća strana ->