Jednom, kad u tebi utihnu glasovi žudnje i kad bez obličja staneš pred zrcalo, ispričat ću ti priču o Šutnji, obećajem. Ali, ne dok te zanosi zvuk moga glasa, dok propitkuješ pogledom moje godine u pokušaju da mi izbrojiš bore, sjedine moje brade, prorijeđenu kosu.
Tek kada zaboraviš da si tijelo čiju bitnost ne određuje uspomena na nečiji, tuđi dodir, kada tvoja bol i u tebi postane draga uspomena na lutanja do mene, tada ćemo, draga, stati jedno drugome nasuprot na pustopoljini: dvoje putnika kojima ne trebaju koferi, kojima ne trebaju vlakovi, kojima ne trebaju – putovi. Ne prije.
Zamisli riječ kojom ćeš me zarobiti
Zamisli kako uzimaš dah u pripremi izgovora
Zamisli kako zrak lagano struji tvojim glasnicama
Zamisli oblik svoga jezika spremnog na pokret
Zamisli kako u tvojoj usnoj šupljini nastaju mikroturbulencije fluida
Zamisli kako se tvoje usne spremaju na artikulaciju
Slavim te, Praznino, punoćo beskrajnih mogućnosti u kojima nedostajem samo nesmislu vlastitoga pogleda u zrcalo. Da te šutim - ne mogu, nesličan gomili koja te gromoglasno štuje milijardama riječi, zvukova, tonova i žamora šireći te prostorom što je nekada bio Svemir.
Vidim te u njezinoj šutnji dok me promatra u osami odraza stakla svoje bračne sobe. U stromatoliku siluete koja sam nekada bio u arhaiku čijim je nejakim stijenjem još koračala Ljubav. U očima onog tko je, avaj, trebao biti neki bolji ja.
Slavim te, evo, dok mi dodiruješ ramena besanicom.
Kad bih postojao u tvojoj rečenici, zasigurno bih bio tek interpunkcija; nešto poput razmeđe tvoje biokemije i sinaptičkoga bljeska koji me nejasnog artikulira kao naznaku ogoljenu od riječi. Možda blijedo isprano naličje od žudnje koja sam u pradavnim zimskim pričama bio. Zacijelo ništa, sazdano od svega.
To je čovjek koji živi u tvojim očima u bojama tvoje tuge i čiji glas odjekuje zvukom agonije tvoga djetinjstva, u bijesu i osveti nepočina. To je čovjek kojeg se ne promatra duže od sekunde i čiji osmijeh i pozdrav ne možeš primijetiti u tamnim kaleidoskopima svoje suštine oslikane zaboravom.
To je čovjek koji je nekoć bio čovjek dok je uz tebe sanjao o čovjeku koji će postati čovjekom. To je čovjek čiji je glas nestao u žamoru prolaznika, čiji je korak zamro na vlažnim ulicama i čije su riječi isprane kišom sa stranica tvoje historije.
Taj kojega vidiš nisam ja.
Jer, napokon, draga, kako bi me i ugledala kada me nikada nisi upoznala?
Tad zasigurno nisi pogledala u moje oči od dana u kojem sam svemir počeo pisati malim početnim slovom i s olakšanjem stavio masku koja me ispisuje bolje od zrcala.
Ti vjeruješ da poznaješ tišinu.
Tad zasigurno nisi čula akorde koji grme svoju disharmoniju pobunjeni očajem djetinjeg inata vremenu i crescendo jauka smijeha kojim hrabre odustaloga.
Sve što znaš, sve što misliš, sve što misliš da znaš, znao je i mislio i mislio da zna netko prije nas.
U tvome glasu on više ne boravi. Onaj kojeg izgovaraš tek je stranac čija riječ podsjeća na ogrebotinu, pelin i prašinu. Bezimen, sa stotinama lica koja te promatraju u žudnji, jednom jednakiji od jednakih, u zvuku svoga imena ne prepoznaje tkivo tvog svemira, ostavljen na polici, krpeni lutak rašivenog ovratnika iznošene riječi.
zagledana u moj odraz u svom zrcalu
potezom šminke
skrivaš rane naših osmijeha
u tami tvojih očiju
oči koje su te vidjele
dotakle tvoju tajnu bit
tvoj zatajeni svijet bajke
koju još samo
svemir prepoznaje
tvoje je srce čulo riječ što para
tkanje tlapnje i zamrlo
pred konačnošću šutnje koju nužno donosi
riječ početka i riječ kraja
koja te vrisnula bijesom
u zaljubljenome spavaču
ništa drugo do praznine
koju šutke pjeva
čekajući
da dočeka
čekanje
čekanja
buđenja
u zaboravu
