Apr. 2, 2009
S ONE STRANE ULICE STANUJU DJEVOJČICE KOJIMA,KOJIMA MIRIŠE KOŽA!
Osjećam se retardirano.Ko da sam kornjača koja belji u NLO.I ne mogu se pomjeriti s mjesta.Ne mogu disati,ne mogu pisati,ne mogu se gledati u ogledalo.Al,koga briga?Važno je samo to da završim jebeni fakultet,a onda se mogu jebat.A,dobro znamo da ga nikad neću završiti jer neću ni dogurati do toga.I sve to zahvaljujući mome ne baš stabilnom psihičkom stanju.To jest,poptuno nestabilnom.Neću da potražim pomoć.Nije psihijatar mesija,nego još jedan obični isfrustrirani čiko s diplomom.Vjerovatno nije ništa zdraviji od mene.
Eh..poznat mi je taj osecaj.....
Da mi je dinar kada sam svaki put
vodila slichan razgovor sa sobom....
razumem te i previshe...
kada zaustavljamo ovakve misli mi sebe mučimo..prihvati ih kao nešto normalno, propusti ih kroz sebe i prestani se čuditi jer se to i drugima dešava a da je moj indeks bio blizu mene svaki put kada bi ga spustila s drugog kata na zemlju eeh ne bi nikada završila :-) biti će dobro..ti si pametna cura..malo šiza nikome nikada nije štetilo....a život nam bude onakav kakvog mislimo da je...sretno djevojčice