… i sada, kad sam, u najboljem slučaju na pola svoga puta… osvrnem se i ne mogu se ne upitati jesam li skupo platila ljubav prema tebi.
Jesi li me sputao, zaustavio… ili tebi dugujem sve što jesam!?

Jesam li cijelo vrijeme bila samo zatočenikom tvojih vodenih zidova,
ili upravo njima mogu zahvaliti na osjećaju sveprisutne ljepote
koju kao da samo ja vidim… koju mogu opipati pogledom!?

Šapni mi koliko mogu biti sretna što su mi korijeni u tvojem kamenu…
a ljepotom svitanja mi vrati samopouzdanje i hrabrost da s tvojim imenom rušim prepreke
i postidim svakoga tko mi postavi nogu da se spotaknem…

Ogrni me raskoši svoje tisućljetne povijesti u kojoj je zipka ovom jeziku koji mi ne da mira, nego čini da iz mene toliko riječi izlijeće…
i kimni mi krošnjama masline u znak ohrabrenja,
nasmiješi mi se u pjeni vala razbijena u oštre hridi,
namigni mi sutonom … tako malo mi treba, da mi sumnje otjeraš,
jer toliko te volim…

moj Otoče.

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk - foto by Berislav Horvatić (mrgari otok Krk)