Ozbiljnim se mislima bavim ovih dana. Mislim o pizdarstvu. O kupoprodaji. O skoku cena i sniženju kriterijuma. O tome kako osnovna kultura kakvu poznajem ode u kurac, bez da me neko pitao koliko je sati.
I tako, dok mi Nikola Đupičko kara oba oka sa svojim spešl gestovima za koje se mislim tu quoque, Brute, mi fili, sa kanala koji je zaslužan za to što se dve pouzdano nepismene seljanke oslovljavaju sa «kerida mia», i namiguju preko cigareta jedna drugoj glasno izdišući «porsupuesto», osećam kako u prevozu oštećeno slatko znanje o kome se sanja postaje lako dostupno, uz pristojnu nadoknadu, kako se distribuira ignorantima koji ga, kada ga se dočepaju koriste za pranje duše i prljavog veša. Zato ne volim Koelja. Riders dajdžes alhemije, Vinčine kodove, i ostale ujdurme.
A ni TV program. Ne bih da se bavim očiglednim niskostima, prostaklucima i nedostacima dobrih ideja i dijaloga kojih su svi svesni. Mene zanimaju bivše visoko kotirane vrednoće a sadašnje pljuvaonice koje viđam da budzašto dele svoje bivše dostojanstvo a sadašnju besprizornost svukuda. I tapšu se po ramenu. Jedni druge teše rečima da vrednosti ne vrede mnogo, a da se mnogo bolje kotiraju obični novci, te hajde da učestvujemo ovde i onde, šta ima veze, zezaćemo se, a i klopa je za dž.
Dobro, zezajte se vi, a ja ću vašu besplatnu klopu da povraćam na nos. Lako je vama da dojite jedni druge kad ste velike zagnojene sise. Mislim, imam ja našu malu kritiku za vašu malu kliniku. Pa brate, mrtva je. I klinički, a i ovako. Kažu – ovaj program nije pogodan za gledaoce ispod... Ama, ovaj program nije pogodan za gledaoce, TAČKA.
A promiče tuda prijatelju i Duda Mijatović, i Lane Gutović, pa i Petar Kralj. Svi oni promiču, a za njima ostaje smrad novog srpskog poretka. A ja to ne mogu da podnesem.
Tako sam i na glasanje danas otišla. Kao kad odem da uplatim LOTO. Unapred znam da ću dobiti đoku. Ali ajde. Šta je četres' dinara, da ne kažem - metara.
Eeee, a nekad su pljuge bile dinar. Pa ti vidi koliko danas košta pušangija, drug moj...
