12/6/2006
-
Sivilo
Meni ovako ponekad nadodje trenutak inspiracije,pa pisem ili crtam... Evo danas sam,nadahnuta vremenom napisla ovaj text: Sivilo...sumorna rijec.Sumoran pojam. Uz sta da se veze? Mozda uz nebo? To gordo prostranstvo,taj vjecni put tako nedodirljiv,nepristupacan. Samo svoj. O,nase nebo je i sivo i plavo i purpurno. I isprepleteno duginim bojama i zatamnjeno nocnim plastom.Vjecita zagonetka sece nasim mislima:Kakvu tajnu krije nase nebo??Ali ne,to nije nikakva ukrstenica. Drevni mislioci,filozofski strucnjaci,sanjivi naucnici...sve su to puki pojmovi.Sve je to laz,sve je to nista! Nebeska tajna je retoricko pitanje. Pitanje bez odgovora,koje ostaje otvoreno. Zauvijek... A opet kakva je to rijec zauvijek? Sta znaci rijec zauvijek? Opet nesto prostrano,nedodirljivo,gordo. Mozda cu uciniti gresku,uporedim li zauvijek s nebom.Mozda moja subjektivnost prelazi granicu objektivnosti...Ali boriti se protiv sopstvenog suludog uma teska je bitka,i nazalost,u mnogim slucajevima izgubljena. Sivilo se nadvija i nad moju potonulu dusu.Poput plasta,uvlaci se duboko u mene,tako snazno,tako nezaustavljivo.Oduprijeti mu se-tesko.Predati mu se-neizbjezno... Cudno je kako noc pada na moj grad. Juni je,hladan i siv.Donio je sa sobom neku vrstu ocaja,tuge i pospanosti. Da li ce i ovo predstojece ljeto biti takvo? Nebo,isarano debelim oblacima kao da odgovara na to pitanje. Porucuje odgovor isuvise tmuran.Svjetla grada slabasno zmirkaju,svakog casa ocekujem da ce utihnuti,da ce zavladati potpuna tmina!Ili da ce iza tamnog brda izletjeti velicanstveni gavran,donoseci strasne vijesti...O ponoru Svijeta,o Apokalipsi. Zelim li to? Bojim li se toga? Retoricka pitanja... Ova noc u junu,podsjeca me na dolazak zime. Sjecam se svog putovanja u Pariz. U tom bozanskom gradu,u svim onim ispricanim zanamenitostima,nisam uspjela vidjeti nista svijetlo. Vidjela sam tamu po citavom Parizu. A cudno,zovu ga gradom svjetlosti! Na ogromnoj kuli Ajfelovog tornja osjetila sam strah. Ne zbog visine,nego zbog sirine prostora. Cinilo mi se da je nebo tako blizu,mogla sam ga jednim lahkim skokom dokuciti. Ali nisam se usudila. Bojala sam se slutnje da cu biti uvucena u njegovu beskrajnost...jednostavno da cu nestati!A nisam zeljela da nestanem. Pod mojim nogama,kao suza na dlanu,prostirao se Pariz. Bljestio je na sve strane. Tu svjetlost sam vidjela,ali je nisam osjetila.Rekli su mi da je dozivljaj potpun,a ja sam sutjela,potvrdivsi to... Gledala sam ljude oko sebe,vidjela sjaj u njihovim ocima,divljenje i srecu na njihovim licima. I u mojim ocima bio je sjaj.Ali sjaj od suza... Jedna suza uspjela je da se trgne niz moje lice,i zurno je pocela padati u ponor. Ucinilo mi se da sam je uspjela vidjeti kad je sletjela i razlila se na sivom asfaltu. Ona je ucinila taj skok tako hrabro i odvazno. Posmatrala sam je metaforicno. Vidjela sam u njoj sebe. U djavoljem trenutku pomislih da zakoracim,i poput nje,nestanem u tami.Pomislih,sve ce biti lakse,svi problemi ce nestati,a ja cu otici tamo gdje sivila nema! Ali ipak se zadrzah. Jednostavno,bila sam prevelika kukavica da slijedim svoju suzu.. |
| Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja! |
O meni
funny,artistic,emotional...and way moooooorePoslednje objavljeno
Meni
Prijatelji
Linkovi
Permanent Link