
Dobro jutro!
Probudila sam se, baš kao u sred maja, veoma rano.
I dok se kafa predamnom puši i golica mi nozdrve, razmišljam o nama. O ljudima I prirodi.
Ovim novembrom nas iznova podučava neverovatan svet u kome postojimo. Još jedno podsećanje da smo tek mrvica u kosmosu.
Imam utisak da nam ovaj baš lep novembar čini nekakvo čudo, ne da nam da se umirimo i zapadnemo u tako potreban zimski san.
Kao da su nam se svi lončići pomešali, polusvesni, potpuno zbunjenog tela i sasvim omamljene glave.
Za mesec dana gordiće se okićena novogodišnja jelka,
a ja u majci s kratkim rukavima, kao pomahnitala, od ranog jutra do kasne večeri, jurim da uhvatim za rep još jedan topao, sunčan dan.. leptira raskošnih boja, ma samo da ga spustim na dlan..
I što više jurim, u strahu da će se sutra stuštiti "pravi" novembar,
iscrpljujem svu snagu, zaboravljajući da sada nije proleće!
Kako ovaj period traje, baš traje, primećujem da mi u suštini sve manje prija, iako me beskrajno veseli i nosi kao na krilima..
Gledam oko sebe, i oku se pričini košnica, zuje ljudi kao razdražene pčele. Razleteli se, čudni sami sebi, otežalih nogu i pospani.
Zbunjeni čudesnom magijom čiji su deo, daju od sebe vrcavu gustinu, zlatnog sjaja, slasti do poslednje svoje kapi.
Kao da je majčica priroda mehom uduvala malo toplog vazduha da nas natera na akciju, da nas izbaci iz sebe same,da nas podseti šta nam je činiti. Mislim, njoj ne činiti..
Čovek je prijatelj prirodi samo ako je poštuje i živi u skladu sa njom. Tada je i priroda prijatelj čoveku. O, kako to izlizano zvuči, jer se ne poštuje. Mi smo tu priču o prijateljstvu mnogo puta i mnogo čime narušili. Nažalost. Ipak smo mi jedno. Čovek i priroda, kao neodvojivi delovi postojanja u svemiru. Ima nas taman onoliko koliko nam priroda, kao takva, i priroda naša, dozvoljava.
A meni priroda odjutros šapuće:
Čuvajte snagu, zatrebaće !