Pomalo zardjalim ključem, okačenim o crven konac oko struka, s mukom otvaram zamandaljena vrata memljive sobe. Kroz tminu i zavesu paučine nazirem naslagane davno zaboravljene kutije prošlih snova i jedan otoman koga su progrizli moljci. U nozdrve se uvlači nezdravi zadah ustajalog vazduha, vazduha koji je to nekada bio. Opirem se nagonu da brže bolje pobegnem u bezbednu sigurnost ne diranja uspomena. Da sačuvam sebe od mukotrpnog raspremanja onoga, što preti, da se više ne da pospremiti.
A opet.. ako širom otvorim vrata, raskrilim oba okna, pustim zrake sunce i miris drveća, trave i cveća... zavrnem rukave tvoje košulje na mojim rukama, i krenem lagano i sistematski da pajam, izbacim sve nepotrebne zaostale bauke, istresem ćilim na kojem još žive šare i boje radosnog iščekivanja bosih stopala, rasprostrem snežno bele uštirkane i mirisne čaršave, do uzglavlja zamirišem grančicom bosiljka i stručkom ruzmarina..
Ko zna.. Ako se trošna ne uruši pre sledeće godine možda mi jednog dana i uspe. Možda trudom, i svojom dobrom voljom, udahnem život i vedrinu. Ona se grčevito opire usudu.