Otvorim jedno oko, otvorim drugo oko.. opet ne vidim sunce.. Okrenem se na drugu stranu, ka zidu, nepovezane misli se nevidjenom brzinom roje, preteći.. Podignem glavu sa toplog udubljenja na jastuku.. kafa. Da, to je bila ta misao koja me je podigla iz neprijatne obamrlosti ukočenih udova. Napravim sebi kafu i primaknem se prozoru. Leva strana ulice je ozelenela.. nema logike, pa JA živim na sunčanoj strani ulice! Samo sunca nema. Nedostaje mi.. , jako mi nedostaje Dobro Jutro.. sa velikim D i velikim J.. Činim.. korak više, ili je to ovog puta taman? Muči me nemogućnost racionalog rasudjivanja, nesigurnost u potezima za kojima nema potrebe. A to uopšte nema veze sa ovojutarnjom sanjivošću. Nikada nema. Činim. Toplina se kao nadolazeća plima razliva, od ušiju ka temenu, i niže.. Mnogo niže. Ko je od racionalnosti još video vajde?! Prepusti se Milena. Nikada nisi naučila lekciju o opuštanju, samo se praviš. Upi plavetnilo tog bogomdanog parčeta neba nad svojom glavom, gledaj žuto.. kada pomešaš plavu i žutu dobićeš zelenu. Zeleno je neumrlo, a ti si itekako živa. Ne daj da te na to stalno podsećam!
Zimzeleno nečije drvce