Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni prozivjeti.

Irena Vrkljan