Zatočena u tamnicu misli

ponekad prošetam avlijom emocija

tek da protegnem svoje postojanje.

Trepet ružice

pogledom izmamljivan

željom zaliven.

Razum probada srce 

obmana napušta dušu

umire želja

o tebi

s tobom

za tebe...

Sjećaš li se našeg notnog zapisa....

Majko mila, o kojoj prošlosti ja pričam,

a bilo je ne tako davno...ustvari bilo je i još JE...

Puštao si  taktove mojih probuđenih želja,

Pjevušio songove drugih misleći na nas,

A onda bi zapisivali naglašene dobe inspiracije.

Bilo je tako jednostavno vjerovati kako smo za taj ples stvoreni

bez prethodne koreografije koja bi mogla nadživjeti ostale.

Zaista si me znao voditi kao nitko...

Sada puštaš neke druge pjesme

Nekoj drugoj publici, masi i jedinki...

Nazireš li me ponekad negdje na podiju?

„NAJVEĆA PROPAST ZA LJUBAV JE NEDOSTATAK MAŠTE.“

NE ZNAM NI TKO SI,

NE ZNAM NI GDJE SE SKRIVAŠ,

AL` ZNAM DA POSTOJIŠ,

NEGDJE…

U NUTRINI SVOGA BIĆA

OSJETIM TVOJ DAH.

VIBRACIJE IDU NA DALJINU…

NE MORAŠ ME ŽELJETI,

NE MORAŠ MI NIŠTA DATI,

DOVOLJNO JE I OVAKO...

MAŠTATI ZA TEBE! 

Oblaci se pomnožili

razdijelili težinu vremena

lakše je tako

polako

u ratama plaćati.

Ogoljele grane

glume avetinjskog statičara

zatočenog u boli.

Neka čudna glazba svira

tišina

jel moguće

i ona se čuje

žubori uzdahom jedinke

udvostručene

snagom misli za dvoje.

Remiks magle u zjenicama…

Dragi tata,

stalo mi je do tebe, ali u manjoj mjeri nego prije. Okolnosti su se promijenile. Unatoč svemu te poštujem. Uvijek si bio glava patrijarhalne obitelji, ali tek sada razumijem posljedice nekih tvojih nepoželjnih postupaka prema meni. Ona je stajala iza svake tvoje kazne, šamara, udarca kaišem.

Bio si lovac i znaš dobro što znači ranjenoj životinji sipati sol na ranu. Upravo to je ona meni uradila. Moja rođena majka…nazvala me da bi me izvrijeđala baš u trenutku kada mi je trebala nježna riječ, utjeha, a ne bič. Bolovima sam prepunjena kao čaša. Ali ti to ne znaš ili ne želiš znati. Nije važno… ne možeš me razumjeti jer te nema blizu.

Čudim se što joj dozvoliš manipulirati sobom. Rekla ti je tko zna što. Majstor je laži i manipulacije. Na napad sam uzvratila napadom, ali iskreno iznoseći činjenice njezinih zlodjela, a ona je mene vrijeđala neistinom, svojom umobolnom fikcijom nečega što nije bilo. Nijedna njezina riječ nije dobronamjerna, kako to ne možeš shvatiti.

 Ubija te polako, ali sigurno. Zašto joj to dozvoljavaš? Više joj ništa ne značiš u životu, niti bilo tko. Puna je gorčine, cinizma, ni trunke pozitivnosti nema u njoj. Kada sam ti natuknula da joj treba stručna pomoć nisi me poslušao. Rekao si da smo obje lude.

Žao mi je što se više nećemo viđati, žao mi je i nje…mora da je grozno mrziti sve oko sebe.

Ja sada gradim novi život, sama, iskustvena i borbena. Promijenila sam se kao što vidiš (čuješ od drugih), znam odgovoriti na napad, znam i uzvratiti udarac, zar sam zato loša?

A što mi je preostalo: borba za opstanak ili tiha i spora smrt u svojoj patnji zbog drugih.

I životinje se bore u šumi, licemjerno, izdajnički samo da opstanu.

Sjećaš li se kada si štapom udario Fidu, našu ljubimicu, epanjel bretona, lovačkog psa, ptičara samo zato što te nije htjela poslušati?! Bila je tvrdoglava kao i ja. I ona ti je zamjerila i pobjegla netragom u šumu. otjerao si nas svojim krivim postupcima.

Hoćeš li me ikada pozvati da se vratim?

Znam da hoćeš, a znam i kada…na kraju… Oprostit ću ti jer si toliko zaslužio, ali njoj ne mogu. I kad bude umirala, ona će proklinjati sve oko sebe, a to ne želim slušati. Neka joj Bog oprosti, ali ja ne mogu…nažalost nisam Bog.

                                                                                          S poštovanjem,

                                                                                                                       Tvoja kćerka

(od sebe odustajem)

biti uvjetovana tvojim željama

postati utočište u trenucima slabosti tvoga ega

kada mi te donese zanesenog,  riskantnom strašću opijenog,

a naše spajanje dade smisao ovozemaljskom postojanju...

I kada odeš nikada neću znati hoćeš li se vratiti,

samo se nadati da ćemo potrajati...

Eto, to si htio, zar ne?

"Problem je u tome da ako ne riskirate,

riskirate puno više."

Nadam se da si vrijedan toga?!

Kako mogu toliko spavati?

I ništa ne sanjati?

Odkad sam preselila u svoj stan, spavam kao bebica.

Danas sam legla popodne i prespavala pola dana

(od 14 h do 19 h).

Probudili me telefoni, zvonilo je dok se nisam javila.

A prva pomisao mi bila: ko me sad treba, pa tek sam legla.

Unezvjereno sam zurila u sat...već je toliko sati???

Napravila sam večeru, gljive u umaku...blogarila...

a sad odoh oprati suđe i nazad u krevet...nemojte me buditi.

Iako ne znam što sanjam, lijepo mi je...

ne želim se probuditi...

Moooraaaaam se zahvaliti 

jednom i jedinom, cijenjenom

POGLAVICI!!!

Nisam ni znala da to može,

ali evo, uvjerio me

i uradio,

vratio mi moje postove!!!

Imaš kavu, piće, pjesme, zvijezde

sve ti donesem...gdje???

;-)))))))))))))))))))

Da me danas ispljunuo apsurd života

Da se ranjavam staklenim krhotinama emocija

Da gubim razum tražeći uzroke posljedičnih veza

Da u sluđenim mislima grlim nespojivost koja nas veže

Da ponirem u olujnom vrtlogu na slamci svoje želje

I samo da znaš

TREBAM TE!

Ležim

razapeta uma

pokušavam odagnati

prizvuke bolnih misli

ponirem u rijeku sjećanja

zaplićem se u šumi djetinjstva

saginjem se i pijem na izvoru mudrosti

penjem se po granama znanja

sve sam bliže nebu

kada dohvatim svoju zvijezdu

bit ću vječna

p.s. ova pjesma mi je naj...a vama?

Kiss!

Tvoje riječi jače su i od djela

pusti me da uživam u njima

ne dodiruj me još

čekaj

zavoljet ćeš me

molim te to prvo

i bojim se kada dođeš

kako ćeš me uzeti

i opet te molim

oprezno

jer ja sam staklo

lako pucam

nježno me primi

ugrij i otopi

poprimit ću oblik

žene, vile, anđela...

samo moraš znati

KAKO???

                  Iako si samo TI

                  uspio doprijeti do mog srca,

                  vidjeti „neviđeno“ u mojoj glavi,

                  osjetiti patnju mog duha,

                  uzvisiti moje Spasenje

                  i darovati mi svoje srce na dlanu…

                  ja, ipak, moram ostati ponizni sluga svoga Gospodara!

                 Ušao si u dio moje vječnosti

                 uhvaćene u jednom rutinskom trenutku svog postojanja.

                 Pokazao si mi novi svijet, život izvan granica…

                 Želiš li me i osloboditi?

                 Okovali su me svojim zakonima

                 i svojom velikom brigom za moju ranjivost, nedodirljivost…

                Stojim na vrhu svoje kule i gledam

                u oblake koji promiču bezuvjetno i nepovratno.

                U daljini ugledam drugu galaksiju…

                Pojavljuju se neki novi snovi:

                živjeti po pravilima i biti slobodan u „okovima“

                ili biti svoj, neponovljiv, bezvremenski, bezuvjetno voljen, žrtvovan?...

               Biti žrtva?!

               Nije me strah, ali…

               razočarati se i tada izgubiti vjeru u sebe…

               to je propast!

 p.s. napisano prošle godine za Valentinovo...za tebe je Freeda, ali znaj...okova više nema...sada sam slobodna ;-)))

Ljubav je najuzvišenije i najhumanije stanje duha, najčistija molitva i najidealnije rješenje. Ljubav je tamo gdje si TI.

Život je kurva, prevari te kad misliš da je najljepše, a iznenadi kad misliš da je najgore. S njim nisi nikada načisto.

K vragu i politika i rat i ideali koji mi ne donose takvo ispunjenje i sreću kao TI.

Ja tebe hoću.

A ti si tako daleko, a tako blizu. Samo kilometri nas razdvajaju i…granica. Nju su stvorili ljudi u svojim glavama, na kartama, u životu…ograničili nas.

Ti si s druge strane crte. Zašto postoje proklete crte? Možda zato da bi se jednog dana pomjerale u nekim ludim umovima ili možda da bi ljudska ograničenost znala jednoga dana cijeniti UTOPIJU i shvatiti da ona ipak postoji u savršenim odnosima blagostanja i sreće uma.

Što bi bilo da je bilo…?

Ne…nisam te ni mogla, ni smjela zavoljeti prije…

Tada se rađala neka druga ljubav. Ljubav koja se ispreplitala s mržnjom. Nije se moglo drugačije, kažu.

Ideali do tada mi nepoznati, počeli su se priviđati, opsjedati me…kao i tjeskoba zbog upitne egzistencije. Nerazumijevanje i nevjerica u stvarnost ratnih događanja oko nas i razočarenje u život iznjedrilo je u meni inat i prkos.

Dječja, bezbrižna igra je nestala kao da nikada nije ni postojala, a borba za život više bližnjih, nego sebe, je pritiskala sve jače…bol u grudima je zavladala.

Opijeni snagom ljubavi i strahom za svoje najbliže i najdalje korijenje opstajali smo normalni, bar onda kad je trebalo. Nije bilo vremena za razmišljanje, moralo se dalje…

Život je poput kočijaša koji nemilosrdno tjera vrijeme. A vrijeme je neumorno. Iako korača istim tempom ima svoju aromu i lijepe i teške trenutke. Kada nekim čudom dojezdi zlo pa „dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo, tada vrijeme učini svoje. Ono sudi i presudi.“ 

Svaka zadobivena rana tog izbezumljenog vremena  odaslana je živcima u obliku boli i pohranjena u memoriju podsvijesti odakle tinja kao svjedok.

Bilo je to vrijeme kada su čelične ptice rigale vatru, a mi smo bdjeli na straži osluškujući žrtvin krik…U Mjesecu smo tražili Sunce zavaravajući se…bilo je lakše tako…utjeha se nalazila u zajedničkom strahu…nikome nije bilo bolje tada i tud.

A sada?!

Sada je samo trenutak izgubljen u prošlosti. Sada ne postoji. Izgubilo se u vremenu, zalutalo u podsvijesti koja nas opominje na prošlost i upozorava na budućnost.

Neprijatelja više nema. Mržnja je nestala. Ironija se uvukla. 

Zar je tako moralo biti? Zar su crte morale odrediti našu budućnost?

U to prokleto vrijeme nisam znala, nisam vjerovala da neki i s one strane crte imaju dušu. Zvali smo ih DUŠMANI (bez duše).

Ti si tada bio samo nestašan dečkić. Htio si ljubav i pažnju i nisi razumio gnjev razularenih ljudi oko sebe. Bio si omamljen i u strahu od nepoznatog. Ne znam što ti je vrvjelo u glavi i kako si to proživljavao, ali znam da te strah oblikovao u predivnu osobu bezgranične ljubavi za svakoga i ogromnog razumijevanja za nerazumljivo.

Našla sam te u plastu sijena dok smo se zabavljali zanemarujući prošlost. Bio si najsjajnija igla…ne obična…neobično zlatna.

Sada kada sam te pronašla, ne puštam te iz ruku…ne dam te nikome, ni prošlosti, ni budućnosti.

Brišem svaku crtu do Tebe, i stvarnu i zamišljenu.

Zbunio si me svojim sjajem. Znaš li to?

Radujem se svakom trenutku provedenom s Tobom. Tako si nježan i nestašan. Nasmijavaš me

stalno i…ljubiš, tako strasno i nestvarno.

I sretna sam…samo da znaš koliko.

Otkrio si mi nove poglede na život, proširio srce, ispunio ga do najmanje kapilare svojom ljubavlju…Dao si mi sebe.

Nikada me nitko nije toliko razumio i volio riječima kao Ti. Hvala ti!

A crte? Postoje da bi se brisale. Daješ mi svoju gumicu? Obrišimo ih zajedno.

„…Taj san o slapu da bi mog`o sjati

I moja kaplja pomaže ga tkati…“

(D. Cesarić)

„Ja sam samo jedna, ali ipak vrijedna kap u moru…“

odzvanja utješno u polusnu nakon klaustrofobične noći

punog mjeseca, suludih misli, suicidnih snova…

Ljudsko srce ne poznaje smrt.

Ono neprestano kuca, cirkulira, diše,

Nesvjesno, mimo nas u nama

I svjesno

Za sada, za sutra, zauvijek…

A kada jednom stane,

Živjet će u nekom drugom svijetu,

Za neki drugi život

Kroz neke druge male (velike) ljude.

Čovjekovo srce je odvažno, jedinstveno

I kao takvo predragocjeno.

Njegujmo ga za vjekove

Kao što su naši preci za nas.

Veliki ljudi su bili, postoje i bit će,

Mi smo tu da ih prepoznamo i veličamo.

Bez nas, nema ni njih!

Živio život!

Živio on, ti i ja!

P.S. Ovaj tekst nije politički, niti vjerski, on je ljudski!

Pusa svima!

Sunčanje na plaži bez mora

i plivanje na suhom…

Eto i ja se danas odlučila izložiti suncu k`o gušter. Ako gušter može podnijeti toliku temperaturu na svojim okorjelim ljuskama, zašto ne bih mogla i ja sa svojih (38 g) dugogodišnjom ljušturom naviknutom na sve vrste udara od toplotnih do nekih oblika hladnoga rata.

Neki ožiljci još nisu ni zarasli, a ja mazohistički raspoložena, uživam u njima pa ih još i sama pravim..no dobro, lud i pametan idu zajedno pod ruku, zar ne?

Dakle današnji dan…15 sati!

Nisam uključila klimu. Stan je veliki, trosoban, komforan, na drugom katu…roletne spuštene na pola, prozori otvoreni,  a oko nas lipe mirišuuuuuu!

Volim ljeto…jako dobro podnosim vrućinu, ali ne i sunce, počelo mi smetati jer od njega dobijem glavobolju.

No palo mi na pamet kako bih mogla zaraditi malo ljetne bojice iako sam si obećala, nema kvarcanja, nema sunčanja, štetno je, ali tko mi šteti više od mene same, heh…

Uzmem potrebne rekvizite i pravac na terasu naše zgrade. Znala sam da tamo nema nikoga. Tko bi lud išao gore po ovoj vrućini, hm?!

Prostrem ležaljku dolje pa na nju ručnik, a onda i jastučić (moj omiljeni), skinem se u badić (mada mi on nije ni trebao hehehe), namažem se kokosovom kremicom (obožavam taj miris) od SPF 6, umjesto SPF 30 koja ide za prvo sunčanje…hoće maca (sada više nije gušter) zaraditi boju na brzaka, mig, mig…

Sjela ja ko beg, samo što ne vladam…a ono vjetrić pirka i leluja iznikle travke među betonskim pločama, prava idila. Iznenađena ugodnim ambijentom, oraspoložim se za vježbanje.

Aha…maca i vježba, sada ne baš redovito, vrućine su i ne da mi se, a i slabije jedem, pala mi kilaža na 50 (ne žalim se hehehe) pa vježbam ponekad tek toliko da sam u formi.

Gdje sam ono stala? Vrućina mi udarila u glavu…aha…plivam na suhom: 1, 2, 3…50 jedna noga pa 1, 2, 3, 50 druga noga…itd. Preplivam tako olimpijski bazen u glavi, napijem se vode iz boce, a onda zalegnem na radno sunčanje. Ponijela sam svoju školicu gore, trebam zbrojiti prosjeke ocjena svih učenika i pripremiti se za sutrašnju sjednicu.

Počela sam pisati, računati, smišljati kad ono nakon pola sata kao da mi netko sjeo za vrat, a iz mene lije ko iz kabla…unervozila se, lamatam nogama, vrtim dupetom, ramenima, kosa mi svezana u rep pa sve curi i iz nje.

Ustala sam, popila sok na slamku (jabuka osvježava), ali ni to nije pomoglo. Zaboravila sam ponijeti kapu pa sam stavila ručnik na glavu da mi ne isijava mozak, ne možeš misliti tako…i eto što je upornost, nastavila sam raditi i sunčati se.

Inače moje pravilo je da nikada ne radim jedan posao, već najmanje dva istovremeno, aha, sposobnosti moje…no ponekad i ručak iskipi ili nešto zabrljam hehehe, ali uglavnom nakon paničarenja SVE stignem.

17 sati

Posao sam završila već odavno..vrtim se ko prase na ražnju…malo ovu stranu pa onu, neka bude ravnomjerno… pa zavirim ispod kupaćeg da vidim jel roštilj za danas pri kraju..oho ho ljetna bojica se nazire, zadovoljno trljam ruke.

Opet jednim udarcem dvije muhe…hehehe…zaradila sam!!!

Poruka svima: ne izlažite se suncu između 11 i 17 h, UV zračenje je opasno!

Al ako si nedokazan…eh onda ti nema pomoći…hehehehe!

HAIKU

Letač je stao

krik na stazi ostao

put je nestao.

KAD JE TEŠKO

Kad te nešto strašno muči,

I kad ti je stvarno tijesno

Na ulici i u kući,

daj odmahni lijevom rukom,

daj odmahni desnom rukom

i odlučno čvrsto kreni…

kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.

Tko zna što ti sutra sprema

Taj tvoj put bez putokaza,

Al znaj: to je tvoja cesta

Što nekamo ipak vodi…

Zato brodi!!!

Ako ipak nekad negdje

Na lud kamen zakoračiš,

Pa kad glavom o tle kresneš,

Nemoj zato da se smračiš

Već molim te, junak budi,

Ko da ništa bilo nije

Pa nastavi svojom cestom

Još oštrije nego prije.

A kad ti je zbilja dobro,

Kad pomisliš da si snažan,

Smiri malo svoju snagu,

nemoj da se praviš važan.

I nastavi svojom cestom…

Po širokoj hodaj usko,

A napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići

Na kraj samog tvoga puta.

Tog ćeš časa možda biti

Bez cipela i kaputa,

Al ćeš znati tko si, što si,

I koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato

Što jedino put svoj slijediš.

Ratko Zvrko (s malenim preinakama moje malenkosti)

P.S. U prošlom postu sam bila malkice neposlušna…popravljam se…

slušam sebe kroz misao drugih…nije loše…biti pametan na tuđim riječima hehehe…mudro, zar ne? Al znam ja i po svome…bit će…

i još nešto…hvala mojem dragom D. (dakkalvar) na uređenju mojeg bloga!