Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,

                             u mnogo raznih života,

                             kad tako smo čudno iznemogli

                             od čežnje za jedninom,

                             a sve nam živote veže tanka nit,

                             i kad umiremo, umire nas mnogo.

                             I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom

                             slutim, da samo karika sam golemog svog žića,

                             samo jedno svoje čulo, dimenzija jedna,

                             samo milijuntnina svoje snage što svemirom troši se  i luta.

                             Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit

                             koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,

                             i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,

                             jer i sad me škrope nečije daleke misli

                             neosjetno, ko ponoćna rosa.