Oprostiti, zaboraviti,

Oprostiti, nezaboraviti,

Neoprostiti, puknuti...

Pukla sam...a mislila sam, zaboravila, oprostila....vraga, ništa od toga.

Morala sam ih sresti (mamu-monstruma, tatu-njezinu dvorsku ludu) i opet sve proživljavati, otupjeti u tabletama i odgoditi prihvaćanje postojeće neprihvaćenosti...eto mi sada, susprezala sam se tabletama da bih se danas gušila u odgođenim, neodrađenim emocijama...sve kad-tad dođe na naplatu, znala sam...

Zašto me toliko dira „nečije“ neprihvaćanje“???

Pa nisam nikoga ubila, nisam nikoga prevarila, nikome ništa ne dugujem, nikoga ne mučim kao neki mene...

Eh da je to neprihvaćanje bilo čije, ali nije, njihovo je, mojih rođenih, najrođenijih roditelja, onih koji su mi dali život i kojima bih trebala biti zahvalana na tome, ali niiisaaam i nikada neću biti...prokleti bili što su takvi...

I šta sada?

Da šmrcam i dalje?!

Kao da je njih briga za ovo moje gušenje, iskakanje iz vlastite kože, kidanje rana do krvi, otvaranje utrobe i prosipanje duše u nadi da će nestati duboko u zemlji...samo ću joj dodati (mojoj pokojnoj duši) drveni križ s natpisom „rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu“.

Eh, kad bih se sve tako moglo rješavati...pokopati emocije, obrisati ruke i nastaviti dalje kao da ništa nije bilo...

Ali ne ide...skupi krhotine, zalijepi, restauriraj, digni glavu visoko, za pljusku više, pogledaj oko sebe (ali ne i sebe, sada očajno izgledaš, hehe)...razgrni oblake, potraži koju zraku sunca za pregurati do sutra, prekosutra pa i dalje...mora se...živjeti...uzdignute glave, lažnoga morala...