Kolegica i ja, danas, u njezinom autu. išle smo na posao.

- Znaš, nikada ti neće pružiti pomoć onaj od koga nešto očekuješ, već onaj od koga najmanje očekuješ.

- Znam...uvjerila sam se...bez Vas i moje "zamjenske mame", ja ne bih bila tu gdje sam sada, niti bih postala ovo što jesam...

- Ne razumijem...ja živim za svoju kćerku, jedinicu, teško sam ju dobila (grlo joj se steglo i suze krenule)...zbog nje sam se i rastala, nisam joj nikada ništa branila...svaki dan zahvaljujem Bogu što ju imam... što god ona uradila, uvijek ću biti  na njezinoj strani...i bilo nam je teško kad smo otišle od njega...nitko nam nije pomogao osim jedne doktorice...predavala sam njezinoj djeci, možda mi je i zamjerala što joj sin nije imao peticu, jedino kod mene, iz matematike, ali niti jedan pregled nam nije naplatila...znala je da smo same...(opet su joj suze krenule)...

Stisnula sam joj ruku za volanom, usne su joj drhtjele...

- Ja sam sretna što Vas imam...ne znam što bih bez Vas...

Odmahnula je glavom, uzdahnula i pitala:

- Reci mi, jel te mama ikada nazvala...ili netko od tvojih???

- Ne. Nitko.

Tajac. Uzdasi.

-Ne očekujem pomoć ni od koga, ali da me bar netko nazvao i pitao: Kako si? Puno bi mi značilo...

Svima sam se javila kad sam se preselila...čujem se samo sa sestrom, ne viđam nikoga, niti nešto čujem o nekome...kao da ih i nemam...ne mogu razumjeti taj primitivni, šokački mentalitet...oni ne znaju za dušu, ne žele nikoga razumjeti...dovoljni su sami sebi...žive u prošlosti, u svom ograničenom svijetu, neshvatljivom za današnje vrijeme.

Moj uspjeh ih ne zanima (umjesto da se ponose, uvijek su me kritizirali, a poslije govorili kako sam bila uzorna, eh, da su mi to rekli prije, ne bih si nabijala nepotrebne komplekse bezvrijednosti i patila...bojala sam se drugih, a opet prkosila i tvrdoglavo jurila za svojim snovima).

Sve što radim, radim savjesno i zdušno...sada samo zbog sebe i svoje djece...želim im pomoći u životu, ali ne odrađivati posao umjesto njih, već biti uvijek TU, podrška koja ponekad znači više i od sveg zlata ovoga svijeta...a oni znaju da su mi SVE iako nisu sa mnom...okolnosti su bile takve, nepravedne...

Ono što je sada drugima neshvatljivo, meni je kristalno jasno, a i mojoj djeci (to mi je najbitnije, više me ne brine što će drugi reći...šutnjom i licemjernim pogledima,  neki su rekli  i previše).

I dalje slijedim svoj san...

Ako sam u zabludi, ako nešto radim krivo i ako netko zbog mene pati ili bude patio, eutanazirajte me...bit ću vam zahvalna....

Recite mi da nam geni ne određuju ličnost?! I bit ću sretna!