nikad nisam razumeo ljude koji nose satove.jos za pojedine primerke daju neke besne cifre,zlatni rolexi,breitling,doxa,safhauzen.kome je uopste palo na pamet da meri vreme?nije li vreme samo period od kad ispadnemo iz maminog stomaka,do onog momenta kad postanemo laksi za 21 gram,kako neki tvrde?ne prolazi vreme,prolazimo mi.a ono sto se u medjuvremenu desi,meri se onim sto je od nas ostalo posle toga sto se desilo..
sanjao sam jedan divan san.ne znam koliko je trajao.nisam ga merio kalendarom ni satovima.trajao je taman onoliko koliko je potrebno da se ureze u secanje,tako da ga nista ne moze izbrisati,i nikakvo vreme ga ne moze pregaziti.jedina rec koja je oznacavala vreme,a bila je izgovarana u tom snu je rec "zauvek".da,budio sam se nekoliko puta,ali je san bio toliko lep da sam zeleo da nastavim da sanjam.zeleo sam da se nikad ne probudim,i kad god bih se na trenutak probudio,samo bih otpio gutljaj vode i nastavljao dalje.pokusavali su da me probude,nisam hteo,dizali su buku,nisam hteo da je cujem.samo sam zeleo da se moj san nikada ne prekine.to je san koji se sanja jednom u zivotu,san u kome si ceo,potpun,srecan,radostan.a onda se desilo nesto cudno.desio se jedan trenutak u tom snu,samo jedan jebeni trenutak,koji je tezi i strasniji i duzi od cele vecnosti.u tom trenutku sam shvatio da sam ostao sam u svom snu.a ne mogu se radovati sam,ne mogu sam biti srecan.i naravno,probudio sam se.
tacnije,jos uvek se budim.jos uvek nisam popio kafu i umio se hladnom vodom.jos sam pomalo bunovan..
ne znam hoce li se takav ili slican san ponoviti,ali u svakom slucaju nabavljam budilnik.mozda je ipak bolje probuditi se na vreme,nego se prepustiti gotovo opijumskoj nesvesti,i ne videti da je san odavno gotov.odavno?koliko je to?ne znam,onoliko koliko je potrebno da shvatis da ti niko ne moze biti vise stran od osobe koju si voleo,i da je san postao iluzija.
do nekog sledeceg sna..ili iluzije..laku noc.