16.1.2010 - Foto-šok

Iznenadio me novi, brutalan, šokantan i vrlo, neočekivano tjelesan plakat Stojedinice, u stilu queer estetike. Šta je ovo!? pomislih...Šta??!? Automatski me uznemirio golemi prizor velikog, pretilog golog muškog tijela, a visuljak!?! Bravo....radikalno, ok, to sam navikla od Radija. Al ovooo!? Prizor je trebao kao podsjetiti na važnost istine, sirovost života i nužnost suočavanja s tim lošim stranama....valjda. Sve me to uznemirilo jer je zbilja ružno, i too much, stvaaarno..al šta je najbolje – ja se totalno slažem s ekstremizmom, svim ekstremizmima Radija 101 jer je to već na razini religije. Njihov je extrem sasvim poseban jer je intiman, tj.humanistički, moralno opredijeljen tj. određen prema svemu onom što mrzim i to mi je religija. To što u redovima 101 ne podnosim neke stvari je jasno i nikad ih neću moć podnijet, al to je odluka tih ljudi da budu takvi...čak seže i do uredništva, nažalost. Nekad je zbilja iz šupljeg u prazno i opet u šuplje. A u prazno!? Opet. I opet....Ajd višeeeee! Kak je to moguće??

Taj fenomen Radija je kult. Toliko različitosti ujedinjeno, zajedno. I svaka je svoja, to je briljantno i istinski doseg jednog medija u doba postmoderne!!

Tako da i ta, nepodnošljivo tijelom opsjednuta fotografija zrači nekim humanizmom, zbog svih općih kulturoloških značajki Radija. Al mi se i dalje ne sviđa. šta mi je!?!

Fotografija izaziva, ili želi izazvati zgražanje. Sablazan, mučninu. Da, ono što mi smeta nije taj efekt zgražanja, već korištenje muškog tijela,i to baš ovakvog,.. jer sam to doživjela kao kliše. Kliše  koji sam već vidjela brat-bratu sto puta. Tak nešto, frapantno tijelo..kao tip kakvog viđaš svaki dan, samo evo sad, gle ga bez odjeće. Daaaj zakaj mora baš bit pretilo tijelo, ili ikakvo tijelo??!? Ja bi se, kao fotograf koji treba denotirat plakat velikom količinom značenja, vrijednosnog stava, i to baš takvog u stilu i duhu 101, apsolutno izrazila drugim sredstvima, milijardu posto. U to nema nikakve sumnje! Ovo nikako ne. Tijelo možda da, ali kao sve, i faca,i poza, i nešto, neznam..

Otkrila sam da je autor fotografije Sebastian Kempa. (za kojeg, kao nepoznavatelj foto-klanova nikad nisam čula) aj dobro, sad jesam.i, naravno, automatski zavirila na net da vidim šta ima, ko je čovjek...i gle, svašta. 32-godišnjak, iz njemačkog Westfalena! zaokupiran u nekoj svojoj fazi - razotkrivanjem. iz čega proizlazi i ova fotka. A navodno da je radio zaglibio u nekim milijunskim dugovima...!?pa zato provokacija. (poruka - gola činjenica.) nedo bog da se ugasi.

No, zato je Vito danas sasvim suprotan, vedar!  Njegov šarm, kad je dobre volje, baš dobre, briljira!  Isijavao je danas vedrinom, jer sam i ja bila odlično – onak tipično blesava...ma nije skidao osmijeh. Imao je neke fora uloge. Npr. bio je kirurg – operacija žirafe, u 22.30 ispod moje stolne lampe?!!? a glavni instrument je selotejp, kojeg si je sam našo..hehe! genijalno dijete moje, naše. I pinceta mu je trebala moja, za operaciju žirafinog mozga!?? Lijepo sam ga zamolila da je vrati, tj.ne izgubi, jer jedino s njom mogu čupat obrve.

Neznam kako je žirafa sad, jel operacija uspjela...leži na stolu.

No, nakon Vite opet brutalno. Vijesti, Haiti...šokirana i prestravljena gledam ljude, patnju kaosa. Djeluje mi nestvarno i opet, uznemirujuće, ali sada – jer im nemogu nikako pomoći. Mislim, šta radim - sjedim doma za laptopom, slušam radio, kuham, gledam TV, čitam, sve nešto bezveze..a unatoč UN-u i svim mogućim organiz.,i mašineriji ljudi su napušteni, bespomoćni, na dnu...nema nikog. Djeca su izgubila majke, očeve, roditelje, mala dječica, užas..šokiralo me ne to što sam vidjela, nego ono što nisam,a bilo je tamo. Strah, panika, glad, bol, patnja, tuga, panika. Sad bi da mogu odma sjela u avion...u ovoj šugavoj trenirci. Ponijela bi Vitinog Gormita za malog Haićanina.

Ali ta je odvratnost svakodnevica stotina milijuna ljudi.

Nažalost, tu spada i prizor iz Dublina koji nikad neću zaboraviti.