...i bome nas je dobro okupala ova kiša jutros!! Ljevalo je kablovski, kišna apokalipsa!..i moje sandale, i ruksak s laptopom za kojeg sam strahovala, i tzv.frizura donekle, i kišobran...preživjeli smo! Stigavši u hotel Vis, osjećala sa, se kao pobjednik koji za kreativno prelaženje preko lokvi zaslužuje oskara...pa sam izletnicima to i saopćila.. Ali optimizam Engleza nešto je jedinstveno, ja to obožavam. Obožavam kad čovjek usred sve ove pljuskom izazvane jutarnje strke isijava optimizmom i kaže – it`s nothing! For us it`s like, we go to the beach when the weather is like this, in our shorts, ye....
Ahm hm...makes me think of something, pa daa, normalno! Sjetim se onih beskrajnih kiša i još beskrajnijeg blata u my favourite Belgiji,...i nasmijanih ljudi, Belgijanaca koji su mi otvorili novu perspektivu gledanja na vrijeme, na kišu (i ne samo to!!) ! ...obilja voodeee i gumenih čizmi...blato, blato, posvuda blato, i posvuda ljudi kojima to nimalo ne smeta! Izleti po kiši, gumene čizmetine i hrpa dobrog raspoloženja.. to je lajf!
Moj optimistični Englez će kroz sat vremena kročiti na tlo Mostara, i uživati u svom danu..whatever the weather..
Evo me sad pričam na ruskom, pokušavam Moskovljankama organjizirati njezaboravan ručak i doživljaj Konavala u rest. Konavoski dvori..i taksi koji ih od Lapada dotamo i natrag dođe 1000 kuna.(ja sam, čuvši to, pala u nesvijest, one nisu)
27.5.2010 - svibanjska sprženost i kako u dubrovniku pronaći garsonjeru
kuća skulptora Marijana Kockovića
Haha! Nikad se u životu nisam ovak spržila, u 5.mjesecu izgorila na plaži!?! ...i da,uslijed predsezonske gužve tu, u Dubrovniku,u prekrasnoj uvali Lapad, ja stignem i raditi i – izgoriti!? Jučerašnji mi tragovi, tj.opekline jedino signaliziraju da je moje uživanje opasno i da zbilja moram smanjit konzumiranje sunca i pretjerano izlaganje. Naravno da moram kad u tom uživam! Izgleda da čovjeku, meni, nije dozvoljeno neometano uživati bez posljedica...
Iznenađuje me koliko je Dubrovnik poseban! Zapravo, šta je najzanimljivije, od tolike razvikanosti ja sam ga uspjela doživjeti u njegovoj običnosti. I odličnosti. Nijedna reklama u biti ne iskazuje ljepotu Lapada i onih dijelova udaljenih od Starog grada, šarm i ljepotu jednostavnih prizora mora, kamena, sunca, starih vila....kojih je Lapad doslovno krcat!!
Oduševljena sam jer sam stupila u kontakt s ateljeom Kocković i s nestrpljenjem čekam vijesti od frendice koja se vraća iz daleke Malezije,i nema vjerojatno pojma da netko u Dubrovniku jedva čeka njen povratak!! ..i sve mi to djeluje fantastično - „sunčano“! ali, ipak, stojim čvrsto na zemlji, i nemam iluzije o budućem stanu...ali jednostavno, do 11.mjeseca sam ovdje i treba mi nešto normalno, neka normalna garsonjera veća od špajze, smočnice...da se konačno prestanem osjećati ko krumpir, paradajz!!
u ovoj se kući nikad nebi osjećala kao paradajz
zanimljivo je i kako (sve) čovjek može biti kreativan - naime, rijetke slobodne trenutke koristim da osmislim kvalitetne handbags- kao suvenire i konačno ih, konačno ponudim tim beskrajnim prostorima, kojima obiluju hoteli i šetnice...tako da se veselim nekom ishodu bavljenja tim torbama!! Skontala sam neizmjernu važnost prvog kontakta. Stupila sam već u neke prve kontakte i jako mi je drago da taj uvod ima potencijala, iako zahtijeva velik trud, i dosta novca. Ali, opet, zanimljivo je kako uviđam da SVE, apsolutno sve ovisi manje više o meni, izuzevši neke okolnosti tipa prostor, vrijeme i neke lokalne kulturne idiome koje se trudim premostiti svojim pristupom. Znači, koliko se ja potrudim toliko ću dobit. Zato se mislim jako potrudit u to malo vremena, i čeka me velika strka po turističkom Dubrovniku !
Iznenadio me novi, brutalan, šokantan i vrlo, neočekivano tjelesan plakat Stojedinice, u stilu queer estetike. Šta je ovo!? pomislih...Šta??!? Automatski me uznemirio golemi prizor velikog, pretilog golog muškog tijela, a visuljak!?! Bravo....radikalno, ok, to sam navikla od Radija. Al ovooo!? Prizor je trebao kao podsjetiti na važnost istine, sirovost života i nužnost suočavanja s tim lošim stranama....valjda. Sve me to uznemirilo jer je zbilja ružno, i too much, stvaaarno..al šta je najbolje – ja se totalno slažem s ekstremizmom, svim ekstremizmima Radija 101 jer je to već na razini religije. Njihov je extrem sasvim poseban jer je intiman, tj.humanistički, moralno opredijeljen tj. određen prema svemu onom što mrzim i to mi je religija. To što u redovima 101 ne podnosim neke stvari je jasno i nikad ih neću moć podnijet, al to je odluka tih ljudi da budu takvi...čak seže i do uredništva, nažalost. Nekad je zbilja iz šupljeg u prazno i opet u šuplje. A u prazno!? Opet. I opet....Ajd višeeeee! Kak je to moguće??
Taj fenomen Radija je kult. Toliko različitosti ujedinjeno, zajedno. I svaka je svoja, to je briljantno i istinski doseg jednog medija u doba postmoderne!!
Tako da i ta, nepodnošljivo tijelom opsjednuta fotografija zrači nekim humanizmom, zbog svih općih kulturoloških značajki Radija. Al mi se i dalje ne sviđa. šta mi je!?!
Fotografija izaziva, ili želi izazvati zgražanje. Sablazan, mučninu. Da, ono što mi smeta nije taj efekt zgražanja, već korištenje muškog tijela,i to baš ovakvog,.. jer sam to doživjela kao kliše. Klišekoji sam već vidjela brat-bratu sto puta. Tak nešto, frapantno tijelo..kao tip kakvog viđaš svaki dan, samo evo sad, gle ga bez odjeće. Daaaj zakaj mora baš bit pretilo tijelo, ili ikakvo tijelo??!? Ja bi se, kao fotograf koji treba denotirat plakat velikom količinom značenja, vrijednosnog stava, i to baš takvog u stilu i duhu 101, apsolutno izrazila drugim sredstvima, milijardu posto. U to nema nikakve sumnje! Ovo nikako ne. Tijelo možda da, ali kao sve, i faca,i poza, i nešto, neznam..
Otkrila sam da je autor fotografije Sebastian Kempa. (za kojeg, kao nepoznavatelj foto-klanova nikad nisam čula) aj dobro, sad jesam.i, naravno, automatski zavirila na net da vidim šta ima, ko je čovjek...i gle, svašta. 32-godišnjak, iz njemačkog Westfalena! zaokupiran u nekoj svojoj fazi - razotkrivanjem. iz čega proizlazi i ova fotka. A navodno da je radio zaglibio u nekim milijunskim dugovima...!?pa zato provokacija. (poruka - gola činjenica.) nedo bog da se ugasi.
No, zato je Vito danas sasvim suprotan, vedar!Njegov šarm, kad je dobre volje, baš dobre, briljira!Isijavao je danas vedrinom, jer sam i ja bila odlično – onak tipično blesava...ma nije skidao osmijeh. Imao je neke fora uloge. Npr. bio je kirurg – operacija žirafe, u 22.30 ispod moje stolne lampe?!!? a glavni instrument je selotejp, kojeg si je sam našo..hehe! genijalno dijete moje, naše. I pinceta mu je trebala moja, za operaciju žirafinog mozga!?? Lijepo sam ga zamolila da je vrati, tj.ne izgubi, jer jedino s njom mogu čupat obrve.
Neznam kako je žirafa sad, jel operacija uspjela...leži na stolu.
No, nakon Vite opet brutalno. Vijesti, Haiti...šokirana i prestravljena gledam ljude, patnju kaosa. Djeluje mi nestvarno i opet, uznemirujuće, ali sada – jer im nemogu nikako pomoći. Mislim, šta radim - sjedim doma za laptopom, slušam radio, kuham, gledam TV, čitam, sve nešto bezveze..a unatoč UN-u i svim mogućim organiz.,i mašineriji ljudi su napušteni, bespomoćni, na dnu...nema nikog. Djeca su izgubila majke, očeve, roditelje, mala dječica, užas..šokiralo me ne to što sam vidjela, nego ono što nisam,a bilo je tamo. Strah, panika, glad, bol, patnja, tuga, panika. Sad bi da mogu odma sjela u avion...u ovoj šugavoj trenirci. Ponijela bi Vitinog Gormita za malog Haićanina.
Ali ta je odvratnost svakodnevica stotina milijuna ljudi.
Nažalost, tu spada i prizor iz Dublina koji nikad neću zaboraviti.
Jel ovaj svijet poklonjen beskrajno dosadnoj i izmanipuliranoj g_i,prepisivačima bez subjekta?! Urednicima raznih vrsta medija,i pratećoj reklamnoj industriji, i ne samo njima ?! jel moguće da je život stvarno baš onako isprazan kakvim ga oni vide?! Naravno da nije!! Naaaaravno!
Svakodnevno se podsjećam na sve one predivne stvari i ljude, događaje u životu, koji u meni bude maštovitost, energiju..spleen i sve druge S. moram malo pretresati po rutini, po tim svakodnevnim is(to)praznim aktivnostima, u potrazi za česticama uzbuđenja.u potrazi za lažima koje pokreću te silne industrije, jer u svakoj laži je zlo koje se uništava samo ljubavlju prema istini. Samo ona može osvijestiti skrivene dijelove psihe, uma koji su motori za nov i svježiji pogled na život.
u ovoj se kući nikad nebi osjećala kao paradajz