
Kad ljubav zaboli, oseti se oštar bol u predelu srca...težina u grudima... Tada poželiš onaj zagrljaj da sve prodje...zatvoriš oči, prigrliš voljenog i pustiš da bol polako umine...
Da, boli...
Ljubav ne boli ako je iskrena, ako je uzvraćena? Boli i tada...
Postoji puno trenutaka kada nam ljubav zadaje tu pravu, fizičku bol...
Kada sam tužna, kada poželim njegov zagrljaj, zaboli jako, jer nije tog trenutka tu, kraj mene... To ne znači da patim, da nisam voljena...jednostavno je fizička odvojenost ta koja stvara čežnju i žudnju za voljenom osobom...
Kada mi kaže da me voli, zaboli....ali to je prijatna bol, koja se razlije po telu...tada poželim da ga uzmem za ruku, položim lice na njegov dlan i zatvorim oči...i bol polako nestaje...
Kada mi je osmeh na licu, toplina u srcu, kada ga osećam kraj sebe...i tada boli...neopisiva sreća tog jedinstvenog trenutka, ta ušuškanost u ljubavi, tom malom izdvojenom svetu, ta sreća...ume da zaboli...
Ponekad je bol tu da me podseti da sam samo živo biće, da me ima u univerzumu, da imam osećanja i da me podseti da udahnem ponovo kada mi srce zastane od ushićenja i ljubavnog zanosa...
Volim i kada boli....