Danas ne volim nikog, a najmanje sebe.
Danas se mrštim u veliko, zrelo sunce
i žmirim u inat toplini što me grije.
Danas ne volim nikog,
hladna, širim sjene tuđim osmjesima
i kesim se poput ozarene hijene
zadovoljno kad pokvarim dan, jer
danas ne volim nikog,
a najmanje sebe... kužnu od
studenih lomova,
slomljenih prozora i komadića
stakla zabodenih u sjene
i zato ih širim i zato ih dajem
i zato danas ne volim
jer hodam poput poludjelog medvjeda
sa trnom u šapi i
kao da nitko ne vidi, nitko ne shvaća,
komadić me stakla ubija polako,
nikako da ga iščupam, mislima uhvatim,
ljubavlju izvadim
taj komadić stakla, nevidljiv u sjeni
komadić stakla, duboko u meni...
Danas se mrštim u veliko, zrelo sunce
i žmirim u inat toplini što me grije.
Danas ne volim nikog,
hladna, širim sjene tuđim osmjesima
i kesim se poput ozarene hijene
zadovoljno kad pokvarim dan, jer
danas ne volim nikog,
a najmanje sebe... kužnu od
studenih lomova,
slomljenih prozora i komadića
stakla zabodenih u sjene
i zato ih širim i zato ih dajem
i zato danas ne volim
jer hodam poput poludjelog medvjeda
sa trnom u šapi i
kao da nitko ne vidi, nitko ne shvaća,
komadić me stakla ubija polako,
nikako da ga iščupam, mislima uhvatim,
ljubavlju izvadim
taj komadić stakla, nevidljiv u sjeni
komadić stakla, duboko u meni...
