Konfuzije svih vrsta i oblika https://www.blogoye.me/amorfia/ sr Fri, 19 Jun 2026 03:46:14 +0200 BlogOye! Primijetiš li ikad moj odsutan pogled, prazan izraz lica i maglu u očima? Osjetiš li ikad miris duše kako luta dok tijelo spava nemirno? Jesi li svjesna lutanja? Znaš li da mrak guta glasove? Jesi li probala tamo daleko gdje nestaješ u hipu, otresti sjeme zaborava s kose i pustiti ga da zagrli vlažnu zemlju? Daleka sam ti koliko i ti meni, daleka i nedostižna… Htjela sam ti reći nešto važno, no duša je opet odlutala i ostavila me nijemu da se koprcam s vlastitim riječima. Htjela sam te vratiti u sebe, skinuti sivi veo s očiju i prestati se pretvarati da je magla. Lice mi je prazno, anemično, prozirno bijelo… Odnijela si krv prvim koracima odmaka. Htjela sam te ponovo voljeti…tako daleku, tako nedostižnu, tako okrutnu u svojoj svrsi… Primijetiš li ikad moj odsutan pogled? Primijetiš li da zapravo tražim miris duše lutalice? Možda mi uspije, i kad udahnem duboko, znat ćeš da te ponovo imam. photo by amorfia   Mon, 17 Nov 2008 11:23:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/52467/ Bude me i zovu na balkon šumovi lišća ispod prozora (vjetar ga lagano škaklja po tabanima, bespomoćno se migolji i pada na prostrte vlažne plahte jeseni, pitajući se ima li dolje života) Kapi kiše mi prstima diraju lice (provjeravaju da li se koja maskirana suza pokušala uvući u njihove redove) klize niz vrat i spajaju se s pamukom Pitam se Hoće li i usamljenost sići s oblaka da me utopi u sivilo magle i miris vlage baš kao tada, ne tako davno kada je sva jesen bila zarobljena u očima koje tekle su bespomoćno Photo By Amorfia Mon, 29 Oct 2007 11:32:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/23885/ U pjesmama, ulice su: Spokojne, nemirne, prazne, natrpane, Prpošne, obamrle, sive, pune boja…no Nikad, ali baš nikad nisu same Uvijek je, barem pjesnik, prijatelj što Ostavlja za sobom topot koraka, tihi šum Plastičnih potplata, oblačić vrućeg daha Zimi ili kap ljepljivog znoja ljeti. Uvijek, ali baš uvijek, Ulice su žive… onoliko, Koliko je potrebno da ih pomete vjetar, Opere kiša, zarumeni lišće…i Uvijek, baš uvijek osjećaju u svojim starim kostima težinu života u prolazu preko njihovih leđa U pjesmama, ulice su: Zvijezda vodilja, put u nepoznato, objekt iščekivanja, Mjesto radnje, tranzitna zona, dom , ognjište, Samozatajni kutak i pozornica…prije svega pozornica.   photo by amorfia Wed, 24 Oct 2007 09:10:00 +0200 https://www.blogoye.me/amorfia/23407/ Čudna neka tuga , večeras mi ne da spavati prevrče se želucem kao vrelo kamenje i penje koščatim rukama, pohlepno hvata misli kandžama i dahom ih boja u crnilo plaši me odlučnost kojom izgara da me povede na oranice pustoši, poljane sagorene da joj pruže dom i zatvor za posrnule Čudna neka tuga, večeras me obuzima večeras me oduzima svijetu koji volim opijajući me svojim najdražim mirisom „ nesigurnost i strah smrtnika“ pretvarajući me u još jednog roba pustopoljine duša izgubljenog sebstva Mon, 26 Mar 2007 01:12:00 +0200 https://www.blogoye.me/amorfia/11814/ govore da sam pasivno-agresivna, da imam podmukli pogled i stalan grč lica, kao da ću svaki čaš ugristi.govore da sam hladna, proračunata i beskrupulozna.misle da će promijeniti nešto ako budu nastavili pričati, onako šuškavo, iza leđa, mislili su da boli, ali davno sam obukla svoj oklop, neprobojan za sve vrste uboda i udaraca iz prikrajka.samo me rijetki pamte kao nasmijanu djevojčicu koja je svaki dan poslije škole na obližnjoj livadi plela lančiće od tratinčica, plesala s leptirima, igrala se s vjevericama, hranila mačke lutalice i ostavljene pse...nema obližnje livade ni male djevojčice ni nasmijane žene. ubili su nas. polako i sustavno su nas zacementirali, asfaltirali, izolirali...živim sama u centru smrdljivog grada, grada koji obožavam, grada koji su uništili. nekad oaze igre, dječjeg hihota i sreće pretvorene su u masivne zgrade, masivna parkirališta, masivno sve...ne vide koliko sam nesretna, koliko sam potonula u vlastitu gorčinu duše. ljuta sam. dopustila sam im da me promijene, da mi uzmu osmijeh i sjaj iz očiju. prepustila sam se...bilo je lakše biti kao oni, pa postati još gora, rigoroznija da bi opstala. gutam sve pred sobom: ljude, stvari, životinje, okoliš... zarađujem masnu lovu nauštrb vlastite sreće. što sam, ni sama ne znam. bitno je da jesam. stvorili su me i sad bi me mijenjali, vratili na staro koje više ne postoji ni u bajkama. ne mogu. sama sam, slaba i ne vjerujem nikome. svi nešto žele...novac...novac...novac...sve neiskrene kreature oko mene žele isto.današnji ću dan odvesti u potpuno drugom smjeru...-" Maja, otkaži mi sve sastanke ovaj tjedan i rezerviraj mi kartu i hotel u New orleansu, imam neki posao za završiti tamo..."pitam se kako izgleda nakon deset godina..hoće li me prepoznati? da li je još uvijek tamo?...suvišna pitanja nesigurne strane na mom desnom ramenu..."idi pa vidi!"- znala je reći moja baka...mudro je zborila...možda ipak nikne nešto živo ispod ovog ugrijanog gradskog asfalta... Tue, 23 Jan 2007 09:31:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/9667/     photo by amorfia           Thu, 11 Jan 2007 13:36:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/9144/ photo by amorfia       Tue, 09 Jan 2007 12:48:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/9067/ photo by amorfia     Thu, 21 Dec 2006 11:46:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/8303/ photo by amorfia     Mon, 11 Dec 2006 08:45:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/7812/ neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guzapod prijetnjom paljbe neželjene artiljerijeneke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanomostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijetinemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu sržkopče koja me drži u jednom komadumožda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađudok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rosemožda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznikanenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog umamožda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebibarem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude boljei vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažnasrce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromodajte mi zvukove!dajte mi glazbu!dajte mi sliku!dajte mi riječ!dajte mi okus, miris, dodir!dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi! Fri, 08 Dec 2006 07:10:00 +0100 https://www.blogoye.me/amorfia/7700/