ponekad se skrivamo iza vrata, u sjeni...
što kad se vrata otvore i sjene rasplinu?

razmišljala sam danas, gledajući ekranizaciju poznatog dr jekylla i mr hydea, o svojoj miss hyde...
teško da ću ubijati ljude u napadima bijesa, ali ponekad se zapitam ujutro kad se probudim i sjetim što sve sanjam, kolko je potrebno da se oslobodi moja  zvijer?

u trenucima kad mislimo da nemamo što za izgubiti
u trenucima kada  mislimo da nećemo biti otkriveni
u trenucima kada preživljavamo

a što točno danas znači preživjeti?

moja miss hyde ogleda se u tjelesnosti

dosad je samo jednom bila puštena na slobodu

u trenutku kad sam mislila da nemam ništa za izgubiti
u trenutku kad sam mislila da neću biti otkrivena
u trenutku kad sam preživljavala

i nije mi žao bijesa, slobode, užitka

žao mi je što užitka nije bilo dovoljno
žao mi je što nisam bila slobodna kolko sam htjela biti
žao mi je što sam odabrala pogrešnu osobu
žao mi je što sam bila slaba umjesto jaka

pitam se da li će jedna osoba biti dovoljna da kroz cijeli život nahrani moju miss hyde,
ili će opet, jednom, neočekivano, dovesti neke moje konstante u pitanje...