Ponoćne Konfuzije - RUNAWAY

« August 2026 »
Mon	Tue	Wed	Thu	Fri	Sat	Sun
	1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Probudio se usred noći, sav znojan, u groznici, u glavi mu je tutnjalo...bol je bila konstantna, s povremenim paralizirajućim udarima kada je gotovo gubio svijest. Tada mu je govorila, šaputala u uho slovo po slovo, neprestano iste riječi.
Davno je naučio kontrolirati strah, smijao mu se u lice, svima njima, prkosno, pakosno, iako je znao da će im se kad-tad pridružiti, nije mogao drugačije nego se smijati. Kako drugačije podnijeti svu tu smrt oko sebe, sav taj trulež, plijesan, skorenu krv i poluraspadnuto meso...kako, nego se smijati, kesiti se u lice slikama kojih je normalan čovjek pošteđen?
Od malena je znao da je drugačiji. Primječivao je neke stvari na koje se drugi nisu obazirali...toplo-hladna strujanja u zatvorenim prostorima, tihe šumove koji su ponekad, samo ponekad zvučali kao ljudski glasovi, sjene kako se igraju u praznim prostorijama... Nije znao što se događa, u početku se veselio svemu tome, no kako je rastao, sjene su poprimale svoja obličja, i postojale sve manje zabavne...
Unio je radost u njihovo gmizajuće postojanje, unio je svrhu njihovom zatočeništvu u međuprostoru, nakon dugo vremena, rodio se još jedan koji ih je percipirao, još jedan koji je mislio da može pobjeći iz međuprostora nekažnjeno...ne može...pokazat će mu da ne može!!!!
Na svoj petnaesti rođendan, prvi ih je put vidio u potpunosti. Izašli su iz skrovišta razigranih sjena, prigušenih zvukova i pokazali se u cjelosti, licima na kojima su se razlikovali samo obrisi lubanje i dužina trulih jezika koji su plazili iz dubine usnih šupljina kada bi proizvodili zvukove od kojih se ježila svaka stanica u njegovom tijelu, od kojih biste imali osjećaj da po vama gmižu milijuni osa, paukova, zmija, žohara, da vam ulaze u, i izlaze iz svih otvora na tijelu, tjelesima koja je još samo tanka, prozirna opna držala u jednom komadu. Na svoj petnaesti rođendan, naučio je što je strah, na svoj petnaesti rođendan, naučio je da se svaki strah može pobijediti, ali da sjene ipak ostaju, da izlude...
Sittha je bila najjača među spodobama, bila je sposobna prijeći barijeru međuprostora i zakoračiti u stvarnost. Dok je spavao, dolazila mu je i šaptala: " Vrati se...vrati se...vrati se.... vrati se...".
Posjeti su postali sve češći i češći, a on se sve više gubio, bol je uzela svu sposobnost razabiranja stvarnosti od međuprostora.
Bio je jedan od njih, jedna od sjena koje su čuvale vrata povratka, jedna od sjena koja nikad neće proći kroz vrata vječnosti, a on je odlučio pokušati.
Ponovo se rodio, odrastao, ne shvačajući da ne može pobjeći od njih, od sebe...
Krvavo crvenih očiju od konstantnog nespavanja, ludog, staklenog pogleda, s kaosom u glavi, u mislima u kojima se neprestano vrtila jedna te ista rečenica kao mantra: "vrati se...vrati se... vrati se...", penjao se na krov zgrade, stepenicu po stepenicu, s razvučenim ustima koja su sve više ličila na spodobina, iz kojih je počeo plaziti dugačak, truli jezik, iz kojih se čuo tihi zvuk koji se pojačavao kako se bližio krovu.
Na zadnjoj stepenici je skoro u potpunosti izgledao kao oni, skoro je u potpunosti razmišljao kao oni, bol je nestala, samo je negdje duboko u svijesti netko zvao upomoć, netko se pokušavao spasiti od svoje sudbine, zarobljen ogradom neizbježnosti...
Stao je na rub i skočio. Na pola puta do tla, ušetao je u međuprostor.
Sve ljudsko je izbrisano, svako nezadovoljstvo, težnja za promjenom, postao je i ostat će samo još jedna sjena, jedan čuvar dvojih vrata koja su namijenjena boljim, zaslužnijim dušama ovog univerzuma.